Nadam se da se EUforija barem malo slegla nakon ova dva dana. Čiste se ulice za ovim bombastičnim ulaskom. Ispucali smo sve što smo imali za ispucati, šahtovi su odblokirani, ulice ponovno propusne, sve se čisti da napokon i nama počnu teči med i mlijeko. Vrhunski smo organizatori partija, znamo potrošit, a unhappy se valja vratiti u stvarnost i zaraditi nešto.
Nakon što sam vidio našeg gradonačelnika kako šarafi tablice s pravom se upitah tko će to zaraditi na njima?
Čovječe, papa to je brdo odštancanog lima, jedinstvenog za sve ulice, koji će se otplatiti iz kućne pričuve. Navodno bi Zagreb trebao djelovati kulturno nakon postavljenih kućnih brojeva. Čini se da je lakše postaviti nove tablice nego vratiti stari izgubljeni sjaj voljenom gradu. Na stranu unhappy političari, no mnogobrojne oronule fasade neće nestati s postavljanjem novih limenih ukrasa. Gornji grad osvanut će s novim crveno-bijelim tablicama s kojima ćemo lakše raspoznati tko je gore, a tko dolje. Tamno plave tablice ostatka grada isticat će našu lokalpatriotsku pripadnost modroj boji.
Modri će ostati bez još svoja dva bisera. Nakon što smo izgubili Kovačića, u EU su, malo prerano, krenuli Jedvaj i Halilović. Odlaze u Englesku. Sretno im bilo. U toj posvemašnoj registratorskoj gunguli prisjetih se starog kvarta. Vjerojatno i ne bih da mi Bix nije poslao fotku na kojoj se vidi rušenje glance dvorane u OŠ Mihovil Pavlek Miškina kod Svetog Duha.
Fotka je to moje glance škole u kojoj sam proveo prelijepih osam godina dok su moji starci fasovali svoje prve čireve na želudcu. Eh, ta dvorana je imala svoju priču. Desetljećima se najavljivala izgradnja nove, i sad, kad većina mojih vršnjaka ne uspijeva pogoditi jedno od deset slobodnih bacanja, u trenu je razrušena arhiva svih lijepih uspomena koje su utkane u rastočeni parket derutne dvorane.
Na tom parketu Dražen Badžek je godinama odgajao buduće rukometne talente, pokojni Paar je stvorio poznati stolnoteniski klub, netko od nas je zapalio svoju prvu cigaretu, a godinama su tu kvartovski bendovi imali svoje prve gaže na školskim plesnjacima. Onda je stigla najezda ploča i kaseta i sve je nestalo. Čar plesa udvoje zamijenilo je mahnito mahanje rukama i pokoja šora pod zidom dvorane. U njoj su se primali pioniri, pred nju donosila štafeta, a u nju pucalo iz zračnice na predvojničkoj. Možda tako i treba biti.
Sad kad ulazimo u neku novu stvarnost razrušili smo sve derutno i krenuli iznova iz nule. Neke nove generacije uživat će u daleko boljim uvjetima nego mi. Tko zna, možda ta nova dvorana iznjedri nekog novog sportskog vunderkinda, a klupe u školskom dvorištu budu poriv za neki svjetski glazbeni hit. Dok sam bio klinac, kao dvogodišnjak, doselio sam se u ulicu Kuniščak, potom je ona postala Szabova. Dok su za tu ulicu igrali braća Boban, Jovičević i mnogi drugi črnomerački španeri, na uglu Szabove i Ilice, baš kod trgovine, ponosno je hrđala i opstojala tabla s nazivom ”Domobranska ulica”.
Sada, desetljećima kasnije, Domobranska će osvanuti u novom modrom ruhu. Izdržala je pet promjena država. Nesvjesna svoje slave, potiho, daleko od pompe i medijske pozornosti ušla je u Europu zajedno sa svojim stanarima. Izgled ulice nije se bitno promijenio od osamdesetih. Još uvijek tu prošeću Metalac, Cerin, Bix, Sinke i mnogi drugi autohtoni purgeri. Jedino što unhappy ulicom prolazi autobus. Kako bi rekla jedna pjesma: ”Prolazi sve, sve osim sjećanja…”
Pa ako je tako neka onda ostanu samo ona lijepa, kao temelj nekim novim, još ljepšim sjećanjima. Bok, i čitamo se!
