Politka treba većinu. Političari rado govore o tome da su se spremni žrtvovati i u službi naroda preuzeti odgovornost,ali ne govore rado o svojoj moći.Govore o teretu dužnosti i da su voljni nositi taj teški teret. Kod tolike požrtvovanosti, može pametniji ili zločestiji čovjek pomisliti,da možda i nije to privlačnost tereta odgovornosti, jer to i magarac izbjegava,nego da se radi o slasti bit na vlasti, koja je očigledno toliko velika, da kad se jednom osvoji, brani rukama i nogama,zubima i noktima.Uz vlast dolazi i novac i oni vrlo često koriste državu kao samoposluživanje.
Potreba za moći je prastara i primjećujemo je već kod primitivnog čovjeka i kod životinja. Hrana, teritorij, sex, obrana vlastite jazbine. Borba za moć je, prema tome, očigledno smještena u primitivnim djelovima mozga – u malom mozgu, emocionalnom i instiktivnom dijelu mozga i to tako duboko usađena, da se, u ogorčenoj borbi za vlast, rijetko čuje glas razuma. U tim, karijerom sasušenim, glavama manipulira se i intrigira dan i noć, taktizira defanzivno i ofanzivno, kao u pravom ratu, i pri tom zaboravlja što je njihov oficijelni zadatak – služiti dobru naroda.
Većina političara je karakterna kombinacija svrake, hrčka i zeca. Leti od jednog do drugog sjajnog predmeta i krade, zatim te predmeta skuplja u svoju jazbinu dok se potpuno njima ne zatrpa, a pri tome je strašljiva.
Kojoj god vrsti političar pripadao on mora uz sebe imati većinu. Zato je vrlo bliska veza između politike i mediokriteta. Oni su, obično, jedna elita koja za javnost producira osrednjost. Dakle, su zapravo jedna pseudo-elita,ali se to ne primjećuje, jer je vješto zaklonjeno višim ciljevima, nemuštim ritualima vladajuće kaste i neukošću masa ili što bi Kraus zlobno rekao: »Gdje sunce kulture stoji nisko i patuljci prave dugačke sjene.»
Etika, kad je prepreka se odbacuje, kao i vizionarstvo, a promovira se kratkovidnost dok se estetika svodi na ono sto se i drugima sviđa.
Totalitarni sistemi vladaju čvrstom rukom, a u demokracijama se mora znati uspješno natjecati – u slučaju političara je to komunikacija s masom:
1.U glavi primaoca mora postojati ista informacija kao i u glavi odašiljaoca informacije.
2.Ova informacija mora, kod primaoca, voditi ka željenim odlukama i željenom ponašanju.
Jedan od najčešćih načina je ono što Indijanci zovu «zmijski jezik». /Govor Račana i cijele generacije odgajane na Račanu/. Osnovna rečenica podržana istom takvom mišlju je:»Ja nisam ni za ni protiv.Upravo, suprotno. To je moje čvrsto uvjerenje».
Damokracija, obično, instalira, na odgovorne funkcije, političare koji nemaju nikakvo osobno, čvrsto uvjerenje.Isključuje svakog ko ima ideju.Naša zemlje bi se razvijala i napredovala do u beskonačnost,kad bi vodeći ljudi imali uvjerenja.
Tko svaki dan mijenja mišljenje i partiju, kako mu bolje odgovara je, vidi ti paradoksa, u svom ponašanju uračunjljiv. Moralni ljudi s čvrstim ljudskim uvjerenjem su neuračunjljivi.Taj hipermobilni oportunizam je točan pokazatelj mediokracije u politici. Čovjek paše oportunistički upravo tamo gdje postoji ili gdje pretpostavlja da će postojati većina.
Naprimjer: Prije 40 godina započelo je, naizgled jedno plemenito poduzeće poznato u narodu kao:»Hrvatsko proljeće». U početku su tu bila i vrlo čvrsta programatska uvjerenja koja su se devedeseti godina prošlog stoljeća pretvorila u samo jednu stratešku opsjednutost : nakon puno biografskih poraza, na koncu, vlast,moć…Ko , pomno, prati njihov put,vidjet će kako nema te žrtve,ni te političke pozicije koju neće odbaciti radi vlasti i moći.
Nedostaje jedno kreativno vodstvo,koje posjeduje strateške vizije zahvaljujući vjerodostojnosti i moralnom integritetu,koje ce moći uspješno utjecati na ljude i pretvoriti ideje u djela koja su za opće dobro. Kreativno vodstvo povlači, solidarno mnoštvo, puno bolje nego mikrotaktika mediokritetskih manevara i igrica.Kreativno vodstvo bi tajne interese i nečiste poslove političarske kaste znalo suzbiti na podnošljivu mjeru i zamjeniti stereotipove ritualne moći kreativnim idejama. Ali kreativitet implicira elitu,a s tim izrazom mediokritetski političari imaju samo muke, jer je elita, per definitionem, u manjini,pa prema tome nije baš poželjan cilj, jer isključuje mogućnost ili bar smanjuje šansu da se bude uspješan političar.
Uništavajući elitarnu manjinu,mediokriteti će osigurati glasove za svoju politiku,ali će dovesti u pitanje budućnost svoje zemlje .
Tko prijeti brnjicom je otvorena opasnost za demokraciju.Tko, ex catedra, naređuje što bi drugi ljudi trebali misliti i što bi trebali i kako bi trebali reći to što hoće reći je, htio ne htio, krčitelj putova dogmatizmu i pomagač totalitarnih tehnika vlasti i moći.
Neki dan sam gledao mladog i lijepog, demokratski, dakle od naroda, izabranog predsjednika vlade koji otvoreno govori:»Takav referendum / volja naroda/ neće proći dok sam ja na vlasti».
Nedostatak vizije, strateškog mišljenja i građanske hrabrosti, ne sprečavaju samo potrebne strukturalne promjene,koje bi trebalo konačno,energično provoditi, nego čine ljudima da pate od teških šteta, a u ekstremnim slučajevima prouzrokuju propast cijelih naroda.
Gdje je u svemu tome birokratija.Tu,odmah uz vlast. Ne boj se nije daleko.To je vlast u buri.
Bura je bijedna, barbarska vrsta odjeće,a barbari su za Grke uvijek bili manje vrijedni ljudi.
Kakva samo zabluda. Ignorancija je majka arogancije. Bura-bijedna haljina-nomen est omen.
U nju se skriva svaki birokrat,a naposlijetku i političar,čim mu zaprijeti bilo kakav sukob. Sukob implicira kaos, ali i napredak, pa se birokrat zaklanja iza rituala:poseban jezik, geste, paragrafi, formulari, žigovi, šalteri, dnevni red i time se ograđuje od onih kojima služi-građana. Birokratija je anonimna. Ona to zna. To je jako korisno…to također zna.
Birokrat nikada ne kaže «ja», nego»Mi», koje zvuči veličanstveno i brine za medikritetsku potporu ugroženom»ja». Pojedinac, izvana, se osjeća da stoji pred nekakvom sudbinskom silom to jest pred gumenim zidom koji je nevidljiv,neprobojan i nakon bilo kakvog pokušaja proboja toga zida se odbačen, čvrstinom gume, vraća u prvobitan položaj.To izaziva šizofrene efekte i dovodi do poremećaja u mađuljudskim odnosima,stvara potpuno nerealnu,nerješivu situaciju, koja dovodi do psihičkih lomova i padanja u apatiju cijelih naroda.
Molim vas, prošećite malo Hrvatskom i pogledajte izbezumljena lica prosječnih hrvatskih građana.
Tko ove birokratske, zakulisne igre proglasi bijednim i sitničavim ima pravo,ali je time, zapravo, izrazio počast, toj, gospodi u buri i time je, dodatno, ohrabrio.
Stil političara je ljupkost pod pritiskom. On seže od zapjenjenog pasjeg bjesnila, preko jetkog sarkazma i hladnog cinizma do patetično-pompoznih pseudosakralnih svečanosti.Kao dinosaurusi, teže ka pompoznoj tromosti i patetičnu usiljenom držanju koje bi,kao,trebalo imponirati. Zato na TV djeluju takvi političari, čiji je instikt ka moći puno razvijeniji od inteligencije, kao gušteri sa Galapagosa to jest kao atavistički relikti iz predhistorije,a mimika im je jedva ekspresivnija od komada odvaljenog granitnog bloka.
Jeste li vidjeli, samo, kako posežu za tupim škaricama i u najvišoj koncentraciji, režu šarenu vrpčicu, da bi još jednom pustili u promet pol kilometra značajnog seoskog puta:Žuta Lokva – Prdečevo selo, lift u dvokatnoj zgradi, javni WC u parku prirode i otvorili muzej suvremene, antičke umjetnosti.Ta uzvišenost i svetost ih napušta isti čas kad izgube izbore.Tada počnu kukati i jamrati protiv nezahvalnih birača, koji, eto, nisu znali nagraditi takav samoprijegorni rad. I to građani, još, moraju gledati svaki dan, na TV i u novinama,do povraćanja, pa bih im naveo samo jednu Gracianovu recenicu:»Ko naglašava dostojanstvo svog položaja, taj ga nije zaslužio». Tu spadaju i političarke,koje navlače bespomoćne maske sestre i majke mučenice, sa dječijim, mnogo obećavajućim glasovima, koji se nakon izbornog poraza pretvaraju u kriještanje, od kojeg se diže kosa na glavi i pucaju bubnjići napaćenog puka.
Glavni problem u politici je kontrola moći. U totalitarnim režimima dolazi snagom pušaka,a u demokracijama snagom glasačkih kutija i kako god ova druga izgledala dobra,ona to nije.
Kontrola bi, zapravo, trebala biti:»Povratna obavijest oko,stvarno, postignutih uspjeha i pogled na buduće uspjehe, koji vode k željenom cilju». U stvarnosti se ona svodi na retoriku političarskih proklamacija i obećanja umjesto objektivnih postignuća i budućih stvarnih planova. Dakle, nedostaje jedan gremijum – vjerodostojan i građanski,kompetentan i korektan koji bi bi ocjenio način na koji su dostojanstvenici i njihove partije, zapravo, upravljale i kakvi su stvarni rezultati na putu ka željenom cilju. Dok se god to ne uspostavi političari će se držati devize:»Isplati se obećavati na veliko, a raditi što hoćeš. Većina se dobiva preko želuca i srca, a ne preko mozga».
Demokracija je nezamisliva bez jake opozicije i stalnog mjenjanja moćnika, stalnog stvaranja novih struktura koje će nam pomoći optimirati relevantne funkcije, jer se ,samo,tako postižu životno važni ciljevi to jest mediokritetsku politiku zamjeniti boljom politikom.»Nije dužnost vlasti da zaštiti građane od svoje ludosti, nego je dužnost građana da zaštiti vlast od njezine
ludosti.» /R.H.Jackson-vrhovni sudac USA oko 1950./
Mehanizam selekcije se brine u velikoj mjeri za pad kvalitete, uspon mediokriteta u politici a i u drugim životno vaznim područjima našega društva. Budi kao i mi pa ćeš biti s nama i imati sve kao i mi, a sve izvan toga je opasnost po mir i slasti žabokrečine. Bolje je biti vrtni patuljak, nego kositi travu u vrtu i plijeviti korov.
Čovjek rađe bira nekog koji neće ništa mijenjati, koji odgovara njegovom liku i nivou, pa makar morao sam sebe lagati. On ne želi iznenađenja,a najmanje, što želi vidjeti na vodećoj poziciji je netko tko bi mogao povrijediti naš narcizam i koji bi nam, možda, mogao pokazati da svi ljudi, baš, i nisu jednako vrijedni.Političke partije na isti, taj, način griješe kod biranja čelnih ljudi u svojim partijama, a onda nakon izbora, takvi ljudi dolaze na čelo država, što pospješuje i produbljuj katastrofu. Apsurdno je predpostaviti da kvalitet ne leži na desnom kraju Gausove skale, nego, baš, u sredini i da najveći broj garantira najveći kvalitet. Da bi održali mediokritetsku harmoniju postoji i druga premisa: Ustrajati na najmanjem zajedničkom nazivniku je najbolja pretpostavka za harmoniju u stroju za pokretanje ambicija. Sljedstveno tome ne ujedinjuje ono što je, u slučaju konflikta, bitno za stvar,nego najmanji zajednički nazivnik, što se onda zove»zadovoljavajući kompromis ili »za sve zatečene podnošljivo rješenje». To traje sve dok sljedeći izbori ne unesu nove sukobe u koalicionu kuću, a tad se ponavljaju isti argumenti i ista bijeda mediokritetske vlasti.
Oproštaj od ovake politike i o njoj ovisnih mehanizama selekcije, zahtjeva novo kreativno vodstvo, definirano novim pravilima igre koja će omogućiti pravilniji način sudjelovanja.To je izazov za nova vremena.
