Sigurno ste nekada primili one kičave thash forvarduše koje najčešće govore o book kako trebamo biti dobri jedni prema drugima, kako se dobro dobrim vraća ili kako ne smijemo propuštati niti jednu priliku u životu jer je on kao takav nepredvidiv i teško možemo znati koje nam iznenađenje sutra sprema. Osim što su mi bili uvreda za kućni odgoj, beskrajno me je fasciniralo to da se nekom dao slagati neki jeftini flash, ali opet peep s tako nekim temama za koje sam mislila da bi nam svima trebale biti utkane u DNK lance. Fakat, ako sami ne kužimo da moramo živjeti sada i tu, trudeći se da to sada i tu bude što ljepše, sretnije i opuštenije onda nam ziher nikakva forvarduša u book neće pomoći.
No, ipak jedna takva priča ipak mi se zarezala u pamćenje…
Ako se ne varam bilo je riječi o nekoj ženi koja je kupila vrlo željenu haljinu i spremila ju u ormar čuvajući ju za specijalnu priliku. we svaki puta kada ju je poželjela obući, odustala je jer joj se baš ta prilika i nije činila dovoljno dobra za takvu haljinu. Na kraju nije ni dočekala tu priliku i haljina je ostala ne obučena. Oni koji me znaju vjerojatno će se nasmijati i reći, papa da to je njena opsesija šopingom, ali nije…
Kao klinka živjela sam u drugačijim vremenima od ovih sada. Em, nam je manje toga bilo dostupno, em, smo svi nekako imali manje i vrlo često smo sanjali dane kada ćemo moći ovo ili ono kada ćemo jednom imati više ili bolje…
Bila su to vremena s crno bijelim televizorima kada je prijenos Zlatne piruete komentirala gđa. Babović i detaljno pojašnjavala boje na kostimima svakog klizača. To su bila i vremena kada smo izlazak u petak ili subotu dogovorili u ponedjeljak i jednostavno se čekali pod satom ili pred Znanjem na Trgu, bez da smo u međuvremenu razmijenili 1876 sms, wap ili viber poruka i ispisali statuse i statuse. Tada mi se sanjarenje o „jednom“ činilo nekako normalno, danas sve manje vjerujem u „jednom“.
Ipak i danas znam mnoge koji žive jednako tako. Nekako kao da stalno čekaju… Moja frendica godinama nije zadovoljna s poslom koji radi. Bez obzira na čak dva faxa koja je završila, na godine i godine iskustva i dalje je na istom mjestu. Sate i slake smo Hany i ja provele uvjeravajući ju da treba napraviti promjenu, da ju nezadovoljstvo samo čini manje sretnom, ali neeee nije se dala… Stalno je čekala to nešto jednom. Da se razumijemo, čeka ga još i sada. we znam da čita kolumne i ako ovo smatra javnim kompromitiranjem, ne žalim, zna da joj želim najbolje i da se treba trgnuti. Ne samo ona, mnogo je takvih.
Što nam točno nedostaje? Hrabrosti? Da ne kažem nešto prostije 😉
Prije nekih desetak godina sve su koke koje se furaju na In izjavljivale da ovog / tog ljeta čitaju Alkemičara. Reko red je i da ja vidim o čemu se tu radi. we u tijeku jednog poslovnog edukatvnog putovanja, za vrijeme kojeg sam boravila u Tatrama uzmem Coelha i shvatim ono što sam već nekako i sama znala. Samo jako vjerovanje i fokus na nešto dobro što želimo da nam se desi može uroditi plodom.
Al, slikaj ga, neće ako ćemo samo čekati da se „jednom“ desi samo od sebe. Brijem da postoji jedan trik. Naime, toliko zatupljeni u čekanju tko zna da li ćemo ga uopće prepoznati. Pametniji od mene su sve to definirali davnih dana i nema potrebe praviti se pametan. Ali nekako ponukana nekim događajima, pričama, sudbinama oko mene zadnjih dana stvarno mi se čini da je živjeti za „jednom“ promašena šansa. Zato bi bilo bolje odmah unhappy krenuti stremiti za tim „jednom“, ako ništa drugo da budemo ziher da ćemo da prepoznati i prigrliti kad „jednom“ fakat dođe….
Sada contemptible žurim se spremati na povratak u Zagreb na Robbie –ev koncert. Tko zna možda i on pjeva u Zagrebu samo jednom jer velik mu je svijet kojeg treba obići… Žurim za to jednom, papa makar bilo i tako elementary as that….
Pusa do četvrtka, onog idućeg 😉
Marina
