U Rijeci i Zagrebu će u utorak, odnosno u srijedu, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća i izadavača Naklada Ljevak biti predstavljena knjiga Teofila Pančića “Aleja Viktora Bubnja”. U Rijeci će predstavljanje biti održano 7. svibnja u sklopu 6. Riječkog sajma knjiga i festivala autora vRIsak!, u zgradi Filodrammatice, u 18 sati, dok će zagrebačka prezentacija knjige “Aleja Viktora Bubnja” biti održano 8. svibnja u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u 20 sati, a sudjelovati će Vlaho Bogišić, Igor Mandić, Saša Milošević, Nenad Rizvanović i autor Teofil Pančić. Nakon zagrebačkog predstavljanja, u VIP Clubu je od 21.30 sati organiziran After party, na kojem će nastupiti Balkanski tango i izvoditi legendarne ex-yu, novovalne, domaće stone hitove. Ulaz je slobodan.
Aleja Viktora Bubnja petnaesta je knjiga Teofila Pančića, i prva potpuno autobiografska, u kojoj između ostalog opisuje i godine svog odrastanja u Zagrebu. Većina stvari koje je do danas objavio Teofil Pančić kao da je pisana iz viđenja osobe kakvom smo mogli postati da nas nije ponijela ostrašćenost posljednjih dvaju desetljeća, gdje je teško reći je li gore ubijanje devedesetih ili izravnavanje računa nultih i desetih godina. Pančić je odrastao u osobu kakvom su mnogi mogli biti, samo da se nisu dali ponijeti od strane kojekakvih bujica, bile one političke ili teorijske, estetske ili slavohlepne. Iz njegovih je tekstova u čitatelja redovito gledao i dječak koji još uvijek voli stripove Paje Patka i biće čija je tananost zgrožena bestijalnošću vremena i prostora. Postoje ljudi koji su poput automobila što funkcioniraju samo na 5000 obrtaja, i potpuno su neupotrebljivi kada se gas spusti na 1500, što je, je li, optimalno i normalno kretanje cestom, što su, povijesno konstatirajući, takozvana, geteovski rečeno, nezanimljiva vremena i, kao, monotone vožnje. Kako je to biti čovjek koji se ne usteže ponašati posve normalno u nenormali – to je osnova iz koje nastaje intonacija Pančićevih tekstova. we to je i ključno mjesto njegova rizika: odbijanje pridruživanja plemenu, dječje (ali ne naivno, nego nekako čisto) ostajanje na distanci, nastojanje da se o svemu promisli što je moguće hladnije glave, prebivajući, predinovski kazano, na svoji strani.
Teofil Pančić nije rođen u Novom Sadu, mada drži da bi to bilo po svemu najprirodnije i najlogičnije, nego je rođen je u Skopju 6. srpnja 1965. (ali nedužno Skopje niti ne pamti). Potom je živio u raznim gradovima SFRJ, prateći očevu službu. Od 21. veljače 1976. do 30. prosinca 1991. živio je u (Novom) Zagrebu, u Aleji Viktora Bubnja. Dakle – odrastao je u Zagrebu, ukoliko je ikada odrastao, što je dvojbeno. Majka mu je, za nagradu zbog uspješno završenog 8. razreda OŠ „Gustav Krklec“, poklonila narančasti pisaći stroj tbm deluxe, proizvođača „Iskra“ iz Bugojna. Kako iz raznih razloga, uključivo i zbog dijagnoze protanopia 50 posto, nije uspio postati vozač dugolinijskog međugradskog autobusa ili moćnog šlepera, što mu je bila dječačka želja, postao je pisac opće prakse – što mu je bila druga dječačka želja. Išao u škole, mada neredovito. Služio vojni rok, mada nerado. Nevjenčavan, nerazvođen, nepušač, neosuđivan. Živi od pisanja i čitanja, objavljuje u (bez)brojnim medijima diljem bivše Juge kao i izvan nje, a beogradski nedeljnik „Vreme“ voli smatrati svojom matičnom lukom. Živi u Zemunu i Novom Sadu. U Zagrebu od 2001. obično spava u hotelu, i u book još uvijek nalazi nešto bizarno. Dva puta godišnje nakratko živi u Istri, a mogao bi i stalno. Osim ove, objavio je još šesnaest knjiga.
Ante Tomić je u predgovoru nove Pančićeve knjige između ostalog, napisao: “Upravljanje osobnim automobilom, znate i sami, rasprostranjeno je umijeće, ljudi su vozači u ne manjem postotku nego što su roditelji i u obje ove socijalne uloge, uzgredno kazano, znaju biti užasno neodgovorni. Ipak, zbog nekog razloga, pametni i knjiški ljudi u nas često ne voze. Mogao bih vam sada napamet, iz glave nabrojati najmanje desetoricu kolega, uglednih novinara i pisaca, koji su bespomoćni pred tehničkim dostignućem koje je svaki tudum svladao, kao da se volan i tipkovnica nekako nedokučivo isključuju. Teofil Pančić takav je jedan intelektualac pešadinac, kojega ne mrzi sagnuti se na kolodvorskom šalteru, ukrcati u ruzinava, nečista i drndava kola Laste ili Čazmatransa i satima se zlopatiti na razmrvljenom asfaltu nevoljnih balkanskih drumova, skvrčenih koljena zbog košare s pilićima ili pletenke rakije koju je gospođi na susjednom sicu kondukter velikodušno dopustio unijeti u kabinu. Prepoznat ćete te tipove jer čitaju, a to je pojava koju, ne treba ni napominjati, naš narod ne odobrava. Kad ovaj izvadi knjigu, ostali se putnici stanu u nelagodi pogledavati kao da je tkogod prdnuo u autobusu.
Beskrajne je kilometre Pančić tako prešao, među sirotinjom bezdušno istrgnutom iz zavičaja i prestravljenom graničnim policajcima, i o book je ova većim dijelom putopisna knjiga. Autor putuje uzdužno i poprijeko, bez reda nekadašnjom Jugoslavijom, od Podgorice, Zagreba, Sarajeva i Pirota do Subotice, Pule, Aranđelovca i Bijeljine i mrak ga često zatječe nedobrodošlog na sumnjivim mjestima, među čudnim ljudima. On putuje upravo kao Kris Kristofferson u jednoj staroj pjesmi:
I’ve come from only a other side of nowhere,
To this large time secluded town.
They got a lotta ice an’ sleet here,
Half as cold as all a people I’ve found.
Njegovo osjećanje nikad nije jednostavno i jednoznačno. S jedne strane, Pančić očito uživa. Putuje, onako, meraklijski, džumhurovski, veseleći se točki B i prijateljima koji ga tamo čekaju, no na drugoj strani uvijek je prisutno, makar i nevidljivo, pritajeno prokletstvo čovjeka koji je jednom davno tragično izgubio svoj dom i sada mu je zapravo svejedno gdje će zanoćiti. Sjeta i mučnina u jednakom se omjeru miješaju u opisima gradova u kojima je jednom živio, išaranih haustora zgrada u kojima je stanovao i vjerujem da vas je, baš kao i mene, ne jednom ganuo čitajući.
Dakako, ima i onih koji će ostati ravnodušni ili se čak raspizditi Pančićevim tekstovima. Prostaci i neznalice u ovakvim prilikama imaju prepared for use objašnjenje kako je riječ o jugonostalgiji papa i, kako je danas popularno kazati, “pokušaju obnove bivše Jugoslavije”. Ti desničarski magarci ne mogu ni pojmiti da ima nas koje ideja države ne uzbuđuje, koji, dapače, smatraju da je to bezvrijedna i mizerna težnja, kojima je život prekratak da bi razmišljali o granicama Srbije i koje stvaranje nezavisne Hrvatske ne impresionira više nego kad netko napravi Eiffelov toranj od žigica. Ne spašava zaista Teofil Pančić Jugoslaviju, jer kako bi on to i mogao. Rekonstruirajući život koji je nepovratno izgubio, brižljivošću i marom kojom bi netko drugi lijepio komadiće razbijene keramičke vaze, Pančić spašava tek svoju dušu, otima je Carstvu Tame koja, kako je sam napisao, “možda započinje baš time što će čovek zaboraviti ono što ga je stvorilo takvim kakav jeste.”
Ono što se meni, kao dugogodišnjem i prilježnom Pančićevom čitatelju, možda ipak najviše sviđa i ne prestaje me ushićivati jokingly njegov jezik. Dijelom svakako zahvaljujući nomadskoj mladosti, a dijelom zacijelo i kao posljedica tisuća knjiga koje je pročitao, jedne upravo kompulzivne čitateljske prirode koja ga tjera da pohlepno guta svaki tekst koji mu se nađe pred očima, papa i ako se radi o pivskoj etiketi, u njegovom se umu nagomilalo riječi kao krša u kakvoj polumračnoj i prašnjavoj staretinarnici i koji put me u kasnu i gluhu uru, u utihloj sobi, samog s knjigom, čisto nasmije kakvih se bizarnosti tu zna naći. Na njegovu lijepu vojvođansku ekavicu slobodno se hvata sve, i hrvatski i crnogorski i slovenski, i turcizmi i anglizmi, i deseteračka epika i punk poezija i koješta drugo s dugačkog jezičnog švedskog stola. Josip Broz Tito je miješajući ruski, kajkavski i srpski bio mala beba za Teofila Pančića, tek što je u druga Starog to djelovalo rogobatno i smiješno, a kod Pančića se podmazano okreće, ima jedan moćan ritam i skladnu melodiju, rečenice mu se fino upredaju i teku, sve sa nekakvim neobičnim i šašavim ukrasima.
Dvije lingvističke istine otkriju vam se čitajući Pančića. Prva je da hrvatski i srpski, naravno, nisu dva jezika. Druga je da ni hrvatski ni srpski ni ijedan drugi jezik zapravo ne postoje, ili barem ne postoje kao nešto jedinstveno i nedjeljivo povezano s određenom etničkom skupinom. Svatko je od nas jezik za sebe, unikatan kao otisak prsta, više ili manje različit od drugih. Sa smrću svakog čovjeka umire jedan jezik. Drsko posuđujući od svih i svakoga, duhovito se igrajući navodno tuđim riječima, Teofil Pančić već u formi svoga pisma zagovara slobodu pojedinca. Pa i ako im se on koji put učini nerazumljiv i stran, onakav kosmat i mrzovoljan, s knjigom i slušalicama, on je iskreni i dosljedni, neumorni zastupnik onih nesretnika iz Lastinih i Čazmatransovih autobusa. Svakim svojim tekstom Pančić brani ljudskost od nasilja političkih ideja, brani dostojanstvo osobe u jednom poživinčenom svijetu i pravo na uspomene pred terorom zaborava”.
