Kad sam prvi put ugledal izviđačku uniformu mislil sam da mi je frend završil u soldatiji. Roko, tek dvije godine stariji, hodao je ponosno ulicom s plavom maramom oko vrata i čudnim oznakama na rukavima.
Poželjeh isto. Istu takvu uniformu, maramu, markice, oznake, tak da i ja mogu ponosno špancirati kvartom. Bio sam drugi razred osnovne. Vrijeme kad su nas dojili tekovinama revolucije i kad je svaki Titov pionir sanjao postati Titovim kurirom.
I onda se dogodio taj trenutak kad su se regrutirali klinci za izviđače. Razrogačio sam oči i odmah dignuo ruku za prijavu. Prijavio se i moj brat blizanac Tompa i još neki iz razreda. Dogovoren nam je sastanak u podrumu škole.
Dočekal nas je omaleni zdepasti tip koji nam se predstavil kao ”Čvarak”. Zavoljeli smo ga na prvu. Mam smo svi dobili nadimke, a moj je bio Buco. Od tad ga ”nosim” sa sobom gdje God idem. Inače, te 1982, brojnost izviđača dosegao je svoj maksimum, papa je od početka djelovanja modernog ustroja izviđača 1950., u Hrvatskoj zabilježena brojka od nas 42.000. Prvi odlazak na Sleme mi se urezao skroz u pamćenje.
Treća četa ”Plavi krug” postrojena pred školom (Pavlekica, koja je sada poznata po book da joj decu razvoze po pola Zagreba na nastavu), nas stotinjak u koloni krećemo prema okretištu tramvaja i onda pravac prema gore, u brdo. Ruksaci puni sendviča i sokova. Naše vođe bez ruksaka trčkaraju pred nama, pojedu koju čokoladicu i samo se smješkaju. Na vrhu, odredištu, na Glavici sjedamo gdje tko stigne.
Odjednom vođe uspostavljaju ”ekonomat” gdje jedan od njih postaje ”ekonomom”, a mi klinci moramo dati sve svoje zalihe hrane na kup. ”Ravnopravno” se dijele svi sendviči. Svakome po jedan, a mi učimo prvu životnu lekciju iz solidarnosti. Kasnije smo navikli na tu vrstu ”placovine”.
Jednom, uspinjući se po drugom pravcu na Medvednici, nije nam bilo jasno kako se standard fakina uspelo prije nas na sam vrh, a krenuli su kasnije. Naravno, dečki su se poslužili žičarom. Sljemenska žičara nešto je mlađa od pokreta izviđača. U promet je puštena 27. srpnja 1963. godine i sa svojih 4 kilometara dužine bila je najduža u Europi s jednim pogonom. Žičara je imala 90 kabina i primala je po 4 putnika.
Zatvorena je 1. srpnja 2007. godine jer joj je pregorio elektromotor i bilo je preskupo da se uloži u popravak žičare. Planira se izgraditi nova. Još mi je u sjećanju prva vožnja žičarom i tople lepinje na vrhu. we tako, danas nemamo žičare, u Domovinskom ratu je posustao pokret izviđača. 2005. bilo je registrirano 4.100 izviđača u Hrvatskoj papa se ta godina računa kao prekretna za ponovnu popularizaciju pokreta. Prelijepo je biti izviđačem.
Barem kad si dijete i trebaš naučiti neke temeljne postulate u životu, zavoljeti prirodu i postati boljim čovjekom. Nažalost, početkom srednje škole napustio sam izviđače, i tu i tamo bih otišao na Sljeme i to je bilo to.
Danas Sljeme Zagrepčani masovno pohode za vrijeme Snježne kraljice. Ulupani su milijuni i milijuni našeg novca iako purgeri imaju slabe vajde od toga, a skijaška staza svako malo nije u funkciji. we kaj, ponuda na Slemenu se nije menjala godinama. Morti nam, kao zoran prijedlog produženja sezone i ponude, mogu poslužiti naše ”komšije”. Naime, Srbi su na Kopaoniku razmišljali kako privući goste na svoja skijališta i kad nema snijega, i dosjetili se.
U prirodu, uz minimalnu intervenciju i očuvanje eko sustava, projektirali su i postavili incline stazu! Ne, ne onaj incline kakav vi mislite. Uklopili su u raznovrsnu ponudu incline na tračnicama koji može raditi 365 dana u godini jer ima i grijanje papa mu snijeg i led ne smetaju. Staza ima 600 metara i cijeli projekt ih je koštao milijun eura. Bob ”juri” brzinom od 60 km/h. Uz prihvatljivu cijenu vožnje cijeli projekt će im se vratiti za tri godine. Postavili su i ”zip line” od 200 metara za ovisnike o adrenalinu. Dakle, uvijek se može gdje ima zdrave pameti.
Mi, za sada, trošimo milijune na snobovsku predstavu koja traje 4 dana. Možemo li bolje?
Možemo, u onom trenutku kad počnemo razmišljati o stvarnom povratu uloženog novca bez floskula o tomu koliko znači za Zagreb da se pojavi u izravnom prijenosu slaloma. U gradu kojem nedostaju milijarde ne možemo se i ne smijemo se bahatiti nagradnim fondovima za skijaše. Gradu pod hitno treba jedan ”ekonom” iz izviđača. Eh, da barem jesu bili u izviđačima, barem bi se naučili nečemu, a ni skromnost im nije vrlina.
Ajmo purgeri, Sleme zove, a dobrih ideja je sve više! Bok svima, i čitamo se!
