U Radničkoj galeriji, danas će, s početkom u 19 sati, biti otvorena izložba ‘Zagreb, volim te’ Tomislava Gotovca, u kadru Ivana Posavca. Izložba ostaje otvorena do 5. srpnja.
U petak 13. studenoga 1981. godine, kada je Grički tip oglasio zagrebačko podne, iz haustora Ilice 8 izišao je goli Tomislav Gotovac. Takav, posve izložen pogledima, stao je, raširio ruke i povikao, “Zagreb, volim te.” Na svome pohodu prema Trgu Republike, klečao je i lijegao na prljavi ilički asfalt, ljubio ga i izjavljivao ljubav svome gradu. Stigavši na Trg, bio je uhapšen.
Toga je dana beogradska Politika objavila još jedan ulomak iz netom otisnute knjige Vladimira Dedijera Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita 2, koja je oskrvnula autoritet karizmatičnoga vođe. Tri tjedna ranije, koncertom u Kulušiću, završila je Azrina jugoslavenska turneja. Albumom Ravno do dna Branimir Štulić proročki je opjevao narodni strah i depesiju, a naturalistički portret njegovoga vrata, koji je snimio Ivan Posavec, postat će amblemom Novoga vala. Dok je prolazila godina ekonomske krize, “Hrvatske šutnje”, emancipacije republičkih političkih elita, albanskih demonstracija, vijesti o prikrivanim korupcijskim aferama, straha od nove Reaganove politike i sovjetskoga napada , Gotovac je svoja lucidna zapažanja o kakofoniji povijesnog trenutka dijelio s četrnaest godina mlađim Posavcem. Povezao ih je Polet, tjednik koji je od kraja 1970-ih postao eskapističkim pokličem buntovne omladine. Najmlađi majstor jugoslavenske fotografije bio je Poletov reporter, a njegov stariji prijatelj utjelovljenje poletovskog libertinizma, Poletov kolpoter u kostimu Supermana koji je na smjernom srednjoeuropskom trgu izvikivao naslove. Gotovac je, osim toga, umjetnički bio blizak rafiniranome Goranu Trbuljaku, tvorcu inovativne formule grafičkog prijeloma tjednika. Gotovčeve javne akcije, obraćanja ljudima u ulozi prosjaka, čistača ulice, u trenutku gledanja televizije ili brijanja kose i brade, s maskom smrti, pratili su Posavec i njegov kreativni suputnik i kolega iz klase Nikole Tanhofera, Poletovac Mio Vesović. Toga petka trinaestog, svaki će svojom kamerom upamtiti vlastitu priču o ikoničkome performansu.
Posavčeva 41 snimka zrcali novouspostavljene kriterije vrednovanja umjetničke fotografije, spontanost reportažnog postupka iz kojeg “kao da struji život kakav možemo prepoznati u vlastitoj okolini” , koji su fotografi poput Posavca i Vesovića uveli u galerije. Nagradom Fotosaveza Jugoslavije Posavec će se tri godine kasnije priključiti nekolicini majstora fotografije među kojima su Tošo Dabac, Mladen Grčević, Vladimir Solariček.
