Spisateljica, prevoditeljica i esejistica Julienne Eden Bušić (1948.) u romanu Živa glava progovara o ženi koja se svakodnevno bori sa sjenama prošlosti i pokušava ne izgubiti sebe u vrtlogu zbivanja. Koncipirajući svoj roman kao samoanalizu glavne junakinje nazvane S., Vukovarke koja je u ratu bila zarobljena i sustavno silovana, autorica je od književnoga djela uspjela stvoriti i svojevrsnu psihološku studiju.
Čitatelj će S. zateći u trenutku dok prelistava manuscript s fotografijama želeći se prisjetiti nekoga bivšeg života. Odabir takvoga trenutka u pripovjedačkoj strukturi romana omogućio je autorici stvaranje dojma intimnosti koji čitatelj mora osjetiti zavirujući u tuđi život, u prošlost Vukovarke S. Čitatelj u početnome dijelu romana doduše ni ne sluti do koje će mjere njezina intimnost biti ogoljena u romanu, u što će sve biti uvučen tijekom daljnjega čitanja. Na taj način autorica čitatelja priprema za S.-inu priču.
Priča koju će usporedno ispričati S. i autorica nadasve je potresna, ali, kako je istaknuto prije početka romana, i istinita („Živa glava je roman temeljen na istinitoj priči.“, str. 17.). Napomenom o istinitosti priče autorica je zakoračila u polje autentičnosti kazivanja i ne će se jednostavno zaustaviti na tome; ona će svoju priču iznijeti s posebnošću jezika i stila, vješto će ju kompozicijski razraditi i uobličiti u književno-umjetnički tekst. Time će ostvariti blizak odnos s čitateljem, posve drukčiji od onoga koji bi bio postignut da je autorica priču iznijela u stilu dokumentarističke proze. Opredijelivši se za usporedno pripovijedanje J. Eden Bušić pokazala je ne samo naratorsku vještinu, nego je dodatno dobila na uvjerljivosti svega što je u romanu iznijela. Time je njezin roman postao ne samo književno-umjetničko djelo, nego i knjiga svjedočenja o stravičnosti zločina nad ženama o kojemu se uglavnom šuti. Kombinirajući prijepis S.-inih izjava s vlastitim komentarima, J. Eden Bušić priča priču žene koja je postala „žena za utjehu“, „žena za podizanje morala“ najprije jednome srpskom paravojniku, a onda i nekadašnjemu radnom kolegi, čijom je igračkom bila. Pred očima čitatelja pojavljuje se S. zatvorena u svijet sjećanja od kojih bi najradije pobjegla, ali se nema kamo pobjeći; čak i sada, dvadeset godina poslije gnusnih događaja, ona je obilježena, ponekad i od svojih sunarodnjaka. Upravo u toj bolnoj istini da ju ni vlastiti sunarodnjaci ne žele razumjeti (čak ni njezin otac nema snage pružiti joj potporu), autorica gradi svoj stav prema društvu u kojemu živi Vukovarka S., ali u kojemu žive i druge žene koje su zlostavljane tijekom rata, u kojemu zapravo živimo svi mi. Na taj način J. Eden Bušić pokazuje da njezini likovi nisu šablonizirani, da nisu oslikani crno-bijelom tehnikom. Prebiranje po uspomenama, čitanje prijepisa izjave o zločinu, omogućilo je autorici analiziranje psihološkoga stanja glavne junakinje romana. Tako se roman Živa glava, uz to što je od početka zamišljen i vođen kao roman lika, pretvorio i u psihološku analizu, u svojevrsnu studiju o psihologiji žrtve. Julienne Eden Bušić svojom spisateljskom vještinom, ali prije svega iskustvom žene koja je upoznala životnu patnju, analizira stanje povrijeđene i napaćene duše Vukovarke S. te iskreno i proživljeno čitatelju ukazuje na traume, ali i na snagu kojom su te traume nadvladane ili bar zaobiđene da bi se dalje moglo živjeti. Time čitatelja uvodi u unutarnji, duhovni svijet žrtve zlostavljanja, budi u njemu snažne emocije, dovodi ga do suosjećanja i, kao što su to još u antici činili najbolji grčki tragičari, uvodi ga u katarzu, u duhovno pročišćenje.
Univerzalnost poruke koja izvire iz romana Julienne Eden Bušić, a koja glasi da se čovjek, dokle God živi, mora boriti – za pravdu, za ljubav i za istinu – u konačnici, za život sam, uz sve rečeno o kompozicijskoj strukturi i umjetničkoj vrijednosti romana, razlogom je što je Povjerenstvo za dodjelu Književne nagrade „Antun Branko Šimić“ odlučilo preporučiti Upravnome odboru DHKHB da ovom vrijednom nagradom nagradi roman Živa glava.
