«Svi smo mi u govnima samo neki od nas gledaju zvijezde»
Oskar Wilde
Neki dan, stojeći na hrvatskom tlu, na otoku Krku, a gledajući zvijezde na vedrom jadranskom nebu,na um mi pade ideja kako spasiti Hrvatsku.
Pošto mi se stvar čini hitnom, evo hitam da je objavim urbi et orbi, u koji još uvijek, nadam se, spada i naša domaja Hrvatska.
Hitnost mi se čini obvezatna da se ovi zakoni donesu u Saboru, po hitnom postupku, dok je u većini, još uvijek, «kukuriku koalicija», grupa discipliniranih bezveznjaka koji na svaku glupost, koja dolazi iz njihovih redova, bez razmišljanja, dižu svoje prebijele, radom neumrljane ručice.
Kao prvo trebalo bi promijeni povijesni grb Hrvatske. Sa krune grba izbaciti sve one životinjice i staviti skarabeja – svetog faraonskog kukca koji označava svemoć, besmrtnost i sveznanje. Za Koaliciju je bitno što prijevod imena, toga kukca, na hrvatski potpuno odražava njen sadržaj. Skarabej se na hrvatskom, naime, zove: gundevalj, kotrljan, balegar i govnovalj.
Kad bi ovako riješili problem Hrvatske, na simoličkoj razini, sve bi ostalo bilo lakše.
S Austrijom se dogovoriti oko kupovanja Bleiburškog polja. To će ići lako jer smo njihovom Fakensteineru već dali pola zadarske obale i ako priključimo tome još i obalu u Kuparima i Platu, transakcija i zamjena zemljišta ne bi trebale biti problem.
U polju kod Bleiburga osnovati radni logor za Hrvate, umirovljenike, povratnike iz inozemstva. Investicija ne bi trebala biti velika: barake, bodljikava žica, nekoliko kula stražara i jedan krematorij. Tu vidim i priliku za zapošljavanje jedne čete specijalne policije, a moglo bi se dati u zakup, za dobre novce, i nekoj od brojnih hrvatskih sekuritas firmi.
Novac koji stiže za njihove mirovine bi uzimala Država, a logoraši bi se sami uzdržavali od rada u polju.
Naravno da bi se jako pazilo na zdravlje logoraša, jer što duže žive, duže im stiže mirovina. Spojilo bi se dakle načelo humanosti s načelom korisnosti, a postiže se i cilj istrebljenja Hrvata i lakše prodaje ostalih domovinskih resursa strancima.
Sljedeći zakon, koji bi u Saboru, sigurno, bio dočekan aklamacijom, bi bio zakon o prodaji organa.
U Hrvatskoj je skoro 400 000 nezaposlenih. Većina od njih su zdravi, mladi ljudi sa zdravim unutarnjim organima. Ne rade ništa, smucaju se oko kanta za otpadke, nepotrebno opsjedaju biroe za zapošljavanje, dosađuju činovnicima i još traže5 nekakvu socijalnu pomoć. Zapravo samo smetaju osjetljivim gubicama esteta na vlasti i kvare ugled Hrvatske u svijetu.
Bubreg na svjetskom tržištu vrijedi 5 000 – 10 000 dolara…pa ti računaj. Vlada se u godinu dana rješava pola od svojih dugova, može i dalje besmisleno trošiti narodni novac, a bez jednog bubrega se može živjeti, naučno je dokazano, ko bubreg u loju.
Na svjetskom tržištu organa još bolju cijenu imaju: oči, srca, jetra pa bi se moglo razmisliti i o tome da porodice sa više djece, koje se i tako žale da ih ne mogu izdržavati, žrtvuju svako treće dijete za dobrobit i spas domovine.
Ovim zakon se opet postiže dvostruki, željeni učinak: smanjuju se dugovi i broj Hrvata u Hrvatskoj.
Treći i ne najgluplji porez koji predlažem da se uvede je porez na prđenje na javnom mjestu.
Taj porez je već uveden u jednoj zemlji koja bi, u svemu, mogla biti uzor Hrvatskoj, naime u Malaviju, najsiromašnijoj državi na svijetu.
Nakon oslobađanja od diktature Malavi je upao u demokraciju pa su se Malavijci, osjetili slobodnim i počeli prditi na javnim mjestima. To su činili toliko neumjereno da su im prije tri godine, demokratske vlasti, uvele kazne za prđenje na javnom mjestu. Kazne nisu velike, ali ipak značajno pridonose budžetu ove siromašne zemlje.
Bojim se samo da ovaj treći zakon neće proći u Saboru i Vladi i to iz čisto, sebičnih, sitnointeresnih razloga. Naime u Saboru i Vladi toliko mnogo, što bi Dubrovčani rekli,
«prde ludijeh» da bi sabornici i ministri, u velikoj većini, ostali bez mjesečnih primanja.
