Kad God se setim tog crno-bijelog razdoblja uhvati me gadna sjeta, srce mi zaigra, a prošlost dobije miris po divka kavi i okus po pofeznama koje su se pohale kad God bi ostalo starog kruha. Nešto bi otišlo za prezle i pohanog piceka nedjeljom uz pečeni krumpir.
Ma, okus prošlosti uvijek je bolji od sadašnjosti, prirodniji, jednostavniji i skromniji. U tom prebiranju po prošlosti sjetih se svih festivala koji su bili prenošeni na televiziji, blještavih i posebnih nama klincima, a roditeljima iznimno važnim jer se kroz njih definirao modni izričaj za ljeto, jesen, zimu, tu bi isplivali šlageri koji bi se potom bjesomučno vrtjeli po radio postajama, a načuo bi se i koji festivalski škandal koji bi rijetko kad stigao u medije, jer u ono vrijeme je bila važnija pjesma od sisa i guzica ili kakvog preljuba i pijanstva.
Festivali su gledani s iznimnim respektom, a na njima nije mogao sudjelovati nitko tko nije znao pjevati, ili ne daj Bože imao šund pjesmu kakvim obiluju današnji festivali. Svaki festival je držao do svog renomea i bilo mu je važno da iznjedri što više hitova zbog kojih će biti još cjenjeniji i omiljeniji kako kod izvođača tako i kod publike. Godine su prolazile, festivali su se množili, i mi danas imamo hrpu malih i nekad velikih festivala koji bez ikakvog kriterija propuštaju sve i svašta na svoju binu. Za mikrofonom se smjenjuju umjetnici i raznorazne umjetničke bižuterije i ta neselektivnost sve više odbija istaknute pjevače da sudjeluju na nekad poznatim festivalima.
U našoj kući su se nekako uvijek najviše cijenili Zagrebački festival i Krapinski. ”Kaj” se čuvao u svakoj izgovorenoj riječi i svaki festival koji bi se uspio progurati svojom kvalitetom i kajkavskim popevkama imao je poseban standing kod mojih roditelja.
Danas, nažalost, jedini festival koji drži do svoje kvalitete i renomea jokingly Krapinski festival. Kad su ga 1965. pokrenuli entuzijasti: pjesnik Drago Britvić, skladatelj Stjepan Mihaljinec, Mijo Pavić, prof. Vlado Seljan i drugi, bio je to prvi kajkavski festival koji je težio očuvanju kajkavskog narječja. Vjerojatno nisu ni slutili kakav će crippled napraviti, a zahvaljujući tom divnom festivalu današnja mladež misli da su ”Suze za zagorske brege”, ”Na Sleme”, ”Mi smo dečki”, ”Spoved” – koji popevle Kvartet Gubec i neki drugi hitovi s tog festivala zapravo pjesme iz naroda. Tak su se dobro udomaćile da nema te fešte gdje se ne pjeva neka od tih pjesama. Sjetite se i pjesme ”Dobro mi došel priatel”, pjevala se na Univerzijadi, kome ne bi suza kliznula. ”Vu plavem trnaci”, ”Oko jene hiže…” – sve su to hitovi zbog kojih se sjedilo pred televizorom i uživalo.
Za taj festival i dan danas postoji veliki interes kod poznatih glazbenika i pjesnika. Krapinski festival je mali-veliki festival u srcima svih nas kojima je ”kaj” reč za domaju. Možete si sam zamisliti kak su moji bili ponosni kad su saznali da mi je pjesmu ”Zagreb za navek” uglazbio Marko Tomasović te da će biti izvedena na Krapinskom festivalu. Tata je nazivao sve znane i neznane da ju poslušaju. Poznati skladatelj i dirigent Siniša Leopold smatrao je da će ta pjesma biti antologijska kak i ”Fijaker”.
Sjećam se još živo tog trenutka kad je pjesmu otpjevala Maja Miklaužić. Skoro sam se onesvijestio od uzbuđenja. Da, nakon festivala nitko nije prorok u vlastitom ”selu”. U Zagrebu se tu pjesmu moglo čuti samo na Katoličkom radiju. Iako su tu pjesmu slušatelji Radio Sljemena tražili da im se pusti iz nekog razloga pjesma nije stigla do etera. Kao da ni na najzagrebačkijem radiju ”kaj” ne smije naći svoje mjesto. Danas nas bombardiraju klapama, šund glazbom, a kajkavske popevke pronađu put tek na pokojoj lokalnoj postaji.
Ako u tekstu nema spominjanja masline, kamena, stine i friža ne mo’š samo tako u eter. Kajkavski krapinski festival gotovo da ni nema šanse progurati svoje pjesme, a trebaš biti puštan i slušan da bi ponovno stvorio šlagere. Mi kajkavci smo se prelako odrekli svoga ”kaj”!
Neki od poklonika festivala prigovaraju da je festival postal nezanimljiv kad su na njemu počeli gostovati operni pjevači i Dalmatinci. Nikak pogodit svačiji ukus. Danas Bad Blue Boysi pjevaju još jednu poznatu pjesmu kojom se otvara kajkavski festival – ”Popevke sam skladal”. Samo je na nama hoćemo li spasiti taj festival od zaborava.
Radio postaje u Zagrebu i okolici izbjegavaju njegove popevke kak da su kužne. Valjda se svi srame svojih korijena ili pak više nema kajkavaca ni na najzagrebačkijem radiju? U subotu je održan 48. festival. Opet je bilo predivno i svečano. Valjda bumo doživjeli i 50.? Bog zna gde bu nam ”kaj” završil.
Bok svima, i čitamo se!
