Vjerojatno ste gledali i čitali o nedavnoj pobuni građana glede postavljanja antena mobilnih operatera na zgradi novog trgovačkog centra na Vrbanima. Složena situacija u kojoj inženjeri strojarstva i elektrotehnike te doktori (sve stanari u blizini centra) i više nego argumentirano svjedoče o štetnosti takvog zračenja. Novim antenama pojačao se prijamni vigilance papa sada čovjek može razgovarati i surfati na mobitelu na 4 razini ispod zemlje.
Vjerujem da nema ljepšeg osjećaja nego kad u kotlovnici preko mobaća raspravljaš o book kako se dela najbolja sarma, dok ti iznad glave zrači kao u mikrovalnoj. Jučer sam upravo pogledao film ”Hvala što pušite”. Film govori o lobistima i lobiranju za proizvode koji imaju štetne posljedice i izazivaju smrtonosna oboljenja. Spominju se i proizvođači mobitela. Sad, ti lobisti su toliko uvjerljivi da vam dođe da u posljednjem stadiju tumora na plućima zapalite dvije cigarete odjednom jer ste mnijenja da će vam pomoći. Iako, dosad, nije dokazano štetno djelovanje zračenja mobitela i tih antena, mene podilazi tiha jeza kad ih vidim na susjednom krovu preko puta.
Gle, ne znam ja je l’ ta beštija na vrhu krova uništava tuđe živote, no kad zbrojiš koliko ljudi s HTV-a je umrlo od raka ili izgubilo kosu meni se digne živac i mislim si da tamo, na vrhu zgrade u Prisavlju pucaju kokice ko lude. Opet, na HRT-u radi brdo ljudi i lako je statistički dokazati da se radi o uobičajenoj brojci. Ma ček, al’ mahom mi s ekrana nestaju dragi ljudi koji su ili kamermani ili TV voditelji. Ako postoji imalo sumnji da te antene mogu svojim frekvencijama pobuditi razvoj tumora onda ih pod hitno moraju maknuti sa zgrade jer one zrače na obližnje vrtiće i škole. Eto, maknemo njih papa s krovova možemo slati indijanske sms-ove.
No tu se onda opet vraćamo na problematiku dima i pušenja, pasivnog. Dakle, svi mi volimo kad nas netko nazove na host ili mi nekog direktno zahaklamo na minutu. Činjenica je da negdje na Vrbanima i dalje postoji antena za mobitele na čiji rad se nitko od građana nije bunio. Izvjesno je da je ta antena izvan dosega vrtića i škola. Zračenje i vigilance su slabiji, no ostaje problem; naime oko te antene su zasigurno zgrade u kojima stanuju ljudi i djeca.
Problem se nastavlja i nije riješen. Ne znam što bih rekao. Recimo, na otoku Rabu postoji jedno malo mjesto kraj kojeg su mobilne i televizijske antene. Mjesto bilježi rapidan porast smrtnosti od tumora na mozgu. Netko će reći genetika, netko prehrana, a netko odašiljači. Sad ti budi pametan. Svi pimplaju po mobitelima, surfaju, razgovaraju i u tom trenutku ne razmišljaju o zdravlju. Gdje je ono lijepo vrijeme kad si bio nedostupan ili kad bi prijepodneva do škole provodio u nasumičnom zivkanju nepoznatih ljudi cimajući ih da zoveš s radija u vezi nagradne igre? Ljudi bi se kršili po stanu da pronađu kakvu enciklopediju ili leksikon i svima zabavno.
Kad pogledaš da prvi začetak mobilne telefonije datira još od 1947. godine trebamo li se diviti do kakvog nivoa komunikacije smo stigli? Gledam stariji bračni standard na kavici. Ziher su iber 70 godina. On surfa na mobu, ona teksta na svom, pijuckaju kavu lišenu ikakvog razgovora. Valjda su si sve već rekli što su imali za života. Prijateljica mi priča da je slično i na Maleziji. Mladi dođu na čvenk u restoran, ne razgovaraju već tekstaju ne mareći jedno za drugo. Ispada da je najbolje vrijeme mobilne telefonije bilo u početku devedesetih. Mobitel je bio nužno zlo za prijenos brze informacije ili poziva u pomoć. Zračenja gotovo da i nije bilo. Moral si parkirat na vrhu brega da bi imal signal. Doduše, danas mobiteli spašavaju živote, posebice ak se nađeš negdje u pustari, no kolika je cijena te sveukupne pokrivenosti signalom? Ja sam za to da se makne antena na Vrbanima.
Nadam se da će to pokrenuti lavinu preispitivanja svih antena na naseljenim područjima. Možda i prisili operatere na neka nova tehnološka rješenja. Sad se sjetih i svih onih trafostanica pored zgrada što su nicale od šezdesetih naovamo. Jedna velika je bila i kraj bakine zgrade na Pešćenici. Baka i djed su umrli od tumora. Bit će da je opet problem u ”genetici”. U zadnje vrijeme nas puno toga ”dekodira” u genima. Ajmo uklonit sve te baze. Ako ništa drugo barem bi ponovno razgovarali kao ljudi i bili dostupni na fiksnim mjestima, a ne da nam se dogodi ona morbidna situacija u kojoj vozač juri sto na sat i u obje ruke drži mobitel. Rekli bi da je to ”pasivno obolijevanje od mobitela” u vidu slijetanja s ceste.
Bok svima, i čitamo se!
