Nedavno sam pročital dvije godine star članak o kralju pikula iz Engleske. Harli je kakti otvoril firmu s osam godina i prek interneta prodaje pikule tak dobro da si je zaposlil i mamu i dva brata. Ideš, kod nas si klinci s osam godina ne znaju sami ni jogurta otvorit.
Nego, kao klincu rođenom početkom sedamdesetih prošlog stoljeća pikule su mi bile glavno sredstvo zabave. Zapravo, svima nama. Televizijski module je bio usmjeren prema političkom djelovanju, i ak ti se nije dalo čitat knjige bežal bi na igralište brže od šprihera.
U ono vrijeme dok su Enterpriseom Spock i kompanija otkrivali skrivene kutke svemira, gradska djeca su jednostavno bila primorana na kreativnost i izmišljanje raznih igara. Tako bi stariji dečki igrali ”Glava-noga” između garaža, neku mješavinu nogometa i glavometa u kojem bi vrata jedna nasuprot drugih glumila golove. Kako je kvart bio okružen zgradama ta igra je svako malo odzvanjala udarcima lopte i povicima. Naravno da bi susjedi negodovali jer smo se mi klinci uvijek igrali u vrijeme popodnevnog odmora.
Nego, pikulanje.
U vrijeme kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih nekako su pravila pikulanja za sve vrijedila jednako. Izvrtala bi se škulja u zemlji, petom tenisice, onak plesno se vrteći ko Travolta, udaljilo bi se pet metara od nje, povukla crta i bezecirao igrački redoslijed.
Nikad nisam kužio tu licitaciju no kvartom je svako malo odjekivalo: ”Zec!” ”Prezec!” ”Lovac!” Sveopće igre pikulanja događale su se u školskom dvorištu, po mogućnosti ispod drva lipa, jablana ili kestena. Tih rupa je bilo barem desetak oko škole, a tereni su bili tako uređeni kao da je riječ o profesionalnoj ligi. Dakle, u to vrijeme početka diska, po gradovima i selima se naveliko pikulalo, uz some-more igralo na frenje, u Slavoniji na klikere (meni nikad nitko nije objasnio uzrečicu kliker u glavi), negdje se špekulalo, a stariji dečki koji bi htjeli pokazati koliko su jaki s vremena na vrijeme odradili bi ”gradsku placovinu” i pokupili svima nama pikule koje bi ostale ležati na terenu.
Posebnost pikulanja bila je upravo u pikulama, u njihovoj ljepoti, različitosti. U ”Duhanu” bi mnogi od nas kupovali one ”običnjače”, tropere staklene kuglice kod kojih bi senzacija bila ako bi koja imala boje jugoslavenske zastave. Za takvu bi bez problema dobio dvije staklene.
Djeca koja bi imala nekog vani bi donosila koraljke i porculanke. To je bil svemir. Porculanke su najbolje kotirale. Bijeli porculan s ponekom štraftom mogao si đorati za pet do deset staklenjača. Mnogi od nas su slinili nad njima.
Koraljke su pak meni bile iznimno lijepe zbog neobičnog ukrasa u njima koji je ličio na raznobojne grane koralja. Onda se neki mudrac dosjetio uvesti novo pravilo ”zamjene”, papa bi običnu staklenjaču mijenjao s povelikom staklenom pikulom zvanom ”bajserica”.
Takvih pikula nije bilo mnogo u optjecaju papa su klinci masovno vadili kuglične ležajeve da bi s tim željeznim kuglama barem malo konkurirali drugima. Tada je nastao kaos i sve se promijenilo. Pikulanje je doživjelo sudbinu Babilonske kule i više niti jedan kvart nije imal ista pravila pikulanja. Sredinom osamdesetih prerasel sam tu igru i izgubil sav kontakt s njom. U sjećanju je ostalo kak je moj stariji brat Dean drmal kvartom u pikulanju. Uvijek je igral ”za istač” i vrnul bi se doma s punom vrećicom pikula, čak i porculanki!
Klasični uvod u kockanje.
I tak, jedan dan, u vrućem ljetnom poslijepodnevu, prije petnaestak godina, okrenem njemački sportski module koji prenosi Svjetsko prvenstvo u pikulanju. Čudna pravila, trokuti, nigdje škulje! Ma daj, prosim te! Dosadno do boli. Ne znaju te Švabe kaj je pikulanje.
Danas ne znam je l’ pet posto klinaca rođenih u novom mileniju znaju kaj je to pikulanje. Ne znam kako i ne znam kad je nestala ta igra sa školskih igrališta, no znam da ju bare kao kompjutersku igricu po portalima. Ne, nisam ju zaigral. Ne valja kvariti.
Nego, generacijo iz šezdeset i neke papa nadalje, još uvijek se mogu kupiti pikule prek internetskih oglasa, papa ako netko želi prenijeti umjetnost pikulanja pod drvećem svojim limačima nema nikakvo opravdanje i izgovor da se iskobelja iz toga.
E da, nemamo kaj jamrati kaj se izgubilo pikulanje, ta nitko od naše generacije nije se znal gumbati (igranje s gumbima), a to je još jedna igra naših staraca prije onog drugog velikog rata. we tad je bilo ”gradske placovine”.
Baš me zanima kaj današnji hahari ”placaju”. Bok svima, i čitamo se!
