Obožavam slatko. Nedjelja je u moje vrijeme djetinjstva uvijek bila rezervirana za kolače. Mama bi obično napravila neki kremasti kolač po našem guštu i onda bi se dried zmašinal u roku odmah dok bi se gledala TV serija negdje oko 14 sati. Vjerujem da je tako bilo u mnogim zagrebačkim domaćinstvima.
Danas tog ima sve manje. Mladi zahaklaju kolače u slastičarnici i utaže tu neizdrživu potrebu za slatkim. U mom kvartu, Stenjevcu, dobro bi došla koja slastičarnica.
Do prije dvjestotinjak godina žene su uglavnom same spravljale kolače, a onda je, negdje na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, u Agram stigao prvi cukerpeker.
Zapravo kaj, da se ne pravim pametnim, legenda veli da su do tada bili jednostavni kolači s pekmezom, a onda su gospon Ivan Kordan u Mesničkoj 49 otvorili prvu slastičarnicu.
Je, prvu pravu slastičarnicu je pak, po Googleu, otvoril njemački doseljenik Jakob Leiber 1826. Ti bokca koji smo mi grad bili kad su nam se iz Njemačke pricuknuli gastarbajteri, ne?
I tak je čovjek krenul sa slasticama opskrbljivati znamenite kavane, ”K austrijskom caru”, danas poznatijem kao ”Lovački rog”, a ponudio je i prvi sladoled u kavani ”K carskom gostioničaru” na Harmici. 1830. je u Zagreb stigel i Šenoin japa Alois, Nijemac iz Češke koji je delal kao biskupski slastičar.
I tak je to valjda krenulo. Onda sam se početkom sedamdesetih i ja ”zbudil”. U to vrijeme svaki kvart je imal svoju slastičarnu, svog Albanca s kojim bi se skompali i svoje iste kolače koje bi uvijek naručili kad bi išli u kino.
Je, kak sam s Črnkasa, moja škvadra je uvijek išla na šaumšnite u slastičarnicu kraj kina Aug Cesarec, danas je tu ”Teatar Exit”. Ušli bi unutra ko u dnevnu sobu i svaki naručil po dvije šampite tak slatke da bi si nakon njih i zdrav čovjek pucal inzulin da dođe k sebi. Jedino bi Bix znal tu i tamo naručit sladoled i to po pol kuglice jednog okusa, pol drugog dok ne bi nanizal četiri kuglice. Naš Albanac bi u pravilu zgubil živce papa bi Bixu stavil gotovo cijele kuglice sladoleda u kornet. Jednom je kružila priča da se neki tip iz kvarta kladil da bu pojel cijeli protvan šampita. Oklada je bila dost velika. Iznijeli su pred njega te bijele redove kolača, a on je uzeo limun, navodno, iscedil ga po kolačima, ovi su se pretvorili u šerbet i on je samo pojel ono lisnato tijesto. we tak je dobil okladu.
Ja bih pak najviše guštal kad bi s mamom išel u kupovinu papa bi na kraju otišli u kino Mosor te nakon filma u obližnju slastičarnicu, naravno, na šaumšnite. Eh, ali ni jedne šampite nigdje nisu bile te veličine, te kvalitete i okusa kao one u našoj kvartovskoj slastičarni do koje bi obvezno stizao miris iz susjedne ćevabdžinice. Kad bi se zaželjeli kremšnita, onih pravih, onda se znalo; pakiranje u automobile i pravac Samobor. Je, no tada je u Samoboru bilo joke kufer slastičarni papa bih obvezno pital svog frenda Vanju koja slastičarna dela kremšnite po tajnom receptu njegove bake. U toj slastičarnici bi uglavnom kupovali Samoborci. Kak su to dobre kremšnite bile. Danas u tom Samoboru najbolje posluje slastičarnica na glavnom trgu. Tam je uvijek red kak da se kremšnite dele.
Možda najpoznatija slastičarnica u Zagrebu krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih je bila ”Zvečka”. Tam se tada okupljala sva krema s estrade i mlade glumice s Akademije, koje su sada sve mahom vodeće u svojim ansamblima. Običan plebs bi se sam španciral po Masarykovoj ne bi li na trenutak ugledal koju facu s televizije. Danas imamo Vinceka za kojeg čujem da je prodal licencu no ime je ostavljeno.
Ne znam, ja sam više kvartovski fan slastičarni u potrazi za izgubljenim šampitama koje već dugo nisam smazal. Tak su bile velike da ti je trebal lift za vilicu da bi došel do njenog vrha. E da, da se vrnemo još malo do našeg njemačkog cukerpekera. Kasnije su naš gospon Leiber prešli u samostalne slastičare i otvorili prvu ”Kazališnu kavanu” te slastičarnicu u prizemlju Amadeova kazališta u Demetrovoj ulici na Gornjem gradu. Purgerima je ”prodal” buterkrafne i ”Omlette gefullt” iliti palačinke sa šatoom. Tak, unhappy mi fakat sline heal i rado bi maznul i ove polovne šampite na Rabu.
Joj, moram vam priznat; ovdje na otoku se davim Rapskom tortom poznate slastičarke Vilme. Ima je i u Zagrebu.
Bilo kako bilo čuvajte naše kvartovske slastičarne jer kaj je kvart bez svog Albanca i kaj je purger bez prave, dobre, slasne šaumšnite. Bok svima, i čitamo se!
