Gledam ovu paniku glede nevere koja se digla diljem lijepe naše. Najavili da bu se spojili nebo i zemlja. Ljudi prekrivaju aute dekama, parkiraju ispod mostova, u garažama, javnim garažama, dnevnim sobama. A ono ništa! we unhappy ti budi pametan.
Sloveniju rasturila tuča, pukla napola kak lubenica, a kod nas se klinci i dalje kupaju u fontanama koje čas jesu pogodne za kupanje, a čas nisu. Neovisno o vremenu, početak kolovoza je, u pravilu, bilo vrijeme kad su purgeri masovno odlazili na godišnje.
U ono vrijeme velikih samodoprinosa za izgradnju autoceste Zagreb-Split, dijelili su se kolektivni odmori. Neki su išli kod rodbine na more, neki u vlastitu viksu, a netko u odmaralište. U tom tjednu pred odlazak na godišnji većina ljudi se nije mogla riješiti rajzefibera iliti putne groznice. Ljeto je bilo vrijeme genocida nad Gavrilović paštetama, Fructal sokovima na slamčicu, rezala se ”zimska”, tovario parizer, a u dućanima se vodio krvavi rodent za posljednju kajzericu, žemlju, talijan ili liziku. Moj stari je kao i uvijek bio poznat po snažnom rajzefiberu. Dva dana prije sve je trebalo biti spremljeno u putne torbe, a da može, valjda bi i nas, tada jedno i pol godišnjake utrpao dan ranije u fićek da nas ne zaboravi. Neviđeno koliko taj mali automobile može zgutat stvari. Još mu nalepiš paket treger i pol stana stane u njega.
Sredinom sedamdesetih na cestama je bilo some-more fićeka. Bili su to ”brdski konji” pogonjeni na benzin. Rajzefiber je bila normalna pojava jer nikad nisi znao do kuda ćeš sigurno stići. Putovalo se preko Plitvica, ceste su bile kriminalno loše i svako malo bi nekom ili pukao remen na motoru ili guma. Da bi ugledao some-more na Vratniku trebalo ti je dobrih 4-5 sati. Pola dana na kotačima vozača bi toliko izmorilo da je na kraju od početnog oduševljenja odlaskom na some-more doživio nervni slom i jedino što mu je pasalo od svega bilo je da se dobro ispiša u moru i tako mu se osveti za sve nedaće koje bi prošao.
Djeca bi taj čas navaljivala da se paper na plažu na kojoj se iz onih ledenih kutija vadila hrana, a klinci bi drhtuljili nakon kupanja i jeli ogromne količine kruha, paštete i smežurane rajčice. Nakon što sam malo porastao i mogao sâm s bakom na more, moje prijevozno sredstvo postalo je autobus. Baka bi dan prije puta spohala cijelog piceka i metnula ga u onu limenu posudu s poklopcem kakve su imale sve bake, nakrcali bi stvari i s gadnim rajzefiberom žurili da ne zakasnimo na autobus. Tada nije bilo klime u busu, pušilo se i rijetko otvaralo prozore.
Do Karlovca je pola djece bilo napojeno sokovima, tamanili su se sendviči, a od Josipdola je svako drugi rigal i sve je smrdilo na rigotinu. Do Raba bi put obično trajal šest i pol sati i rajzefiber bi nestao kod prve okuke gdje je pucao pogled na some-more i Kvarnerske otoke. Tad je gotovo sve obavijao oblak uzbuđenja i želja da se što prije umoči u more.
Brus!
Trajekta je bilo malo, a kolone duge po 7 kilometara. Dok čekaš prelazak na Rab, baka bi nepoznatim ljudima istračala pola svoje familije, ovi njoj o svojoj obitelji i eto ti materijala za razgovore sa susjedima na otoku na kojem se malo toga događalo. Reklo bi se da su bacili ”bus-chat”.
Danas, kad je autoput konačno napravljen, a fićeke možeš naći tek u Tehničkom muzeju”, put do Raba traje tek kojih dva i pol sata. Prije puta drmnem jednu ”Draminu” i svijet je moj. Nikad nisam volio putovanja i maksimalno sam ih izbjegaval. Mislim da bu rajzefibera navek. Jednostavno, makar u budućnosti i letjeli, makar put trajal deset minuta, te groznice se nigdar ne bumo rešili. Prav za prav, a kaj je putovanje bez rajzefibera?
Dragi moji purgeri, bilo kak bilo, sam vi putujte. Navek je bilo to tako da se netko kupal u moru, a netko u lavoru. Nadam se da će svatko od nas barem jednom iskusiti to putno uzbuđenje, taj čuveni rajzefiber, a ja se pem pakirat. Tata je nervozan jer za tri mjeseca idemo papa da bude sve na vreme spremno.
Guštajte na moru, u fontanama, prirodi i pjevajte putne pjesme.
U ušima mi odzvanja pjesma djetinjstva kad bi na povratku negdje pred kraj autoputa Karlovac – Zagreb ugledali naš rodni kraj. Svi bi uglas zapjevali ”Vraćam se Zagrebe tebi”. we to tak je, i to tak navek bu.
Bok svima, i čitamo se!
