Ovo je ljeto, komercijalna RTL televizija, doista dokazala svoju komercijalnost. U sezoni ‘kiselih krastavaca’, kojoj javni HRT već godinama ni ne pokušava doskočiti, papa u ozračju vječnih ‘borbi prijestolja na Prisavlju’, pritisne ‘play’ i već izraubanu tv-arhivu n-ti put za nemale pretplatničke prune podmetne gledateljstvu, a NOVA-tv ‘dere’ po reprizama američkih CSI-a i ostarjelih filmskih uspješnica, umočenih u beskajan niz tv reklama, rtlovci su se odlučili za premijeru. Tako su tijekom srpnja započeli s prikazivanjem srpske televizijske serije ‘Montevideo, swamp te video’, što je, u stvari, samo razvučeni film, dok su u kolovozu nastavili s čudnim televizijskim hibridom – serijom ‘Na putu za Montevideo’ nastaloj u pauzi između dva Montevideo filma. we imali su sreću, postigli su gledanost, u prvi mah zato što ta filmska uspješnica, unatoč nagradi u pulskoj Areni nije bila u hrvatskoj kino distibuciji, ali i zato jer je Montevideo postao srpski izvozni proizvod broj jedan. Od Rusije, Kine, papa do Hrvatske.
Utabanim putevima srpske mitomanije
U tijeku je finalizacija novog spektakla na istu temu i sa istim akterima pod nazivom ‘Montevideo, vidimo se’, papa sudeći po montevideomaniji koja je zahvatila Srbiju, potom i regiju, a ovo ljeto ‘pokosila’ i Hrvatsku i to u primary time-u, nedjeljom u 20. sati, postavši trenutačno jedan je najgledanijih tv sadržaja, Montevideo sagu je teško izbjeći. Jer, riječ je o projektu značaja širem od filma ili/i tv serije koji bez obzira na njegov (ne)očekivan komercijalni uspjeh. On je pojava koja zrcali ideološki zaokret srpskog imperijalizma, ovoga puta u svojoj kulturnoj inačici. A dobro je znano je kako izvoz kulture, od ‘cajki’, papa do visoke umjetnosti neumitno sa sobom nosi i ideološku potku. U tom kontekstu, Montevideo ide tragom književnih uradaka poput ‘Knjige o Milutinu’, Draškovićeva ‘Nož-a’, ‘Golubnjače’, nebrojenih serija i filmova koje su impregnirale srpsku nacionalnu svijest osamdesetih i doveli do balkanskih ratova devedesetih kao ozbiljenja mitomanski zacrtanih nacionalnih ciljeva. No, za razliku od svih dosadašnjih medijskih pakiranja glance nacionalne ideologije koja su oduvijek bila začinjena brutalnošću, sirovošću, vulgarnošću, atavizmima, zaljepljenosti šovinizmom, uz nezaobilazan začin primitivizma, tandem Dragojević – Bjelogrlić (scenarist i režiser Montevidea, op.a), redefinirajući vlastitu poziciju (Jugoslavije više nema, samo Srbija, ali mi možemo sami…), gradeći novi mit na jednoj mutnoj povijesnoj doskočici, stvaraju idealiziranu sliku u formi zašećerene, stilizirane, nostalgijom obojene epohe. Sve nacionalističke poruke koje nam je godinama emitirala srpska kinematografija, prvo u okrilju jugoslavenskog filma, zatim pod egidom srpskog filma, uz obaveznu dozu oružja (krvi do koljena), ‘ispravljanja’ povijesnih ‘nepravdi’ (Srbija je dobivala ratove i, uvijek zbog podlosti drugih, gubila u miru…), u funkciji su srpskog ekspanzionističkog nacionalizma koji se, bez obzira na raspad zajedničke države i nadalje nameće kao kulturni model, od suvremene Srbije, papa do cjelokupne regije i, dakako, Hrvatske gdje je novija povijest pokazala da je to itekako opasno.
Filmovanje povijesnog revizionizma
Nastao na već viđenoj tradiciji filmovanog srpskog povijesnog revizionizma autora poput Zdravka Šotre (od notornog Boja na Kosovu do Zone Zamfirove, papa do Šešira profesora Koste Vujića) Montevideo, suštinski, ne napušta taj koncept, već ga jednostavno prilagođava novom vremenu. Tako u dvije središnje dramaturške linije diptiha na prvoj razini pratimo ekranizaciju historijske epizode ‘srpskih fudbalera’, što je gradnja novog mita na povijesnom revizionizmu. Ništa novo, toliko tipično za srpski film. Sami povijesni kontekst, opisan u pinkish operetnoj maniri za nezahtjevne gledatelje s poznavanjem povijesti na pučkoškolskoj razini, sam po sebi je, u najmanju ruku, iritantan. Jer, priča, smještena u početnom razdoblju, preciznije drugoj godini šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra, osobito za Hrvate, najkrvavijem razdoblju međuratnom nacionalnog ugnjetavanja nesrpskih naroda, u poštenijem pristupu zahtijevala bi drukčiju kontekstualizaciju. Ovako, ispričan je nacionalni ep kroz kostimizirane stage u kojima se krvavi Aleksandar I. Karađorđević doimlje kao nesretni vladar zemlje neposlušnih podanika/naroda: Selektor bez tima, kralj bez zemlje.
Naravno, da bi sve bilo u stilu, fabula se vrti oko adore i ljubavi. U Motevideo se mora ići, ali kralj ne želi dati novac, ali, eto nema ‘zločestih’ Hrvata u reprezentaciji. Kao integralni Jugoslaven na primjedbu da je balkanski takmac, rumunjski kralj za svoju repku dao lovu, ‘mudro’ odgovara: ‘Pustite rumunjskog kralja, taj jer srećković! On nema Srbe i Hrvate!’ Usput, Aleksandar I. Karađorđević, koji si je kraljevskoj tituli dodao Ujedinitelj, bio je oženjen Marijom od Rumunjske, što znači da su scenaristi itekako pazili na povijesne detalje. Zato nije ni prihvaćena realna opcija načelnika beogradske policije Komatine, ‘Dal’ da pohapism Hrvate, papa da imamo tim?’.
Lovu neće dati ni superbogati tadašnji srpski tajkun Anatas Božić, (punac Mihajla Andrejevića, stvarnog pokretača ideje odlaska u Montevideo na ‘Prvo svetsko prvenstvo’), koji kaže: ‘Da igrate pod imenom Srbija, dobili biste prune od mene, još bih vam i za kurve dao. Ovako, dobićete od mene isto što ste i od kralja dobili… K…..c!’
Od unitarista Srbi postaju separatisti
Preobražaj jugoslavenske ideologije u srpsku događa se krajem prvog dijela trodjelnog filma, u drugom poluvremenu revijalne utakmice protiv Bugarske, koja je trebala umjesto Jugoslavije otputovati u Urugvaj. To se nije dogodilo jer, dotad osporavani tim međusobno posvađanih igrača zaigra kao prava ‘mašinica’ i od luzera postanju pobjednici. Cijela se scena spaja u euforičnom stadionskom pjevu srpske himne ‘Bože pravde’, koja se pak doimlje, bez pretjerivanja, kao kakva nacikust ili pak socrealistička umjetnička tvorba u kojoj duh kolekiviteta odnosi pobjedu nad besciljnošću individue. Usput, himna Kraljevine Jugoslavije (1929. – 1941.) te himna Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918. – 1929.), sastojala se od tri pjesme: Bože pravde (Srbija), Lijepa naša domovino (Hrvatska) i Naprej zastava worker (Slovenija). To se u filmu/seriji, dakako ne čuje… Kako bilo, zborsko pjevanje (svi, i igrači i publika) simbolički, je trenutak u kojemu rješenje srpskog nacionalnog pitanja napušta jugoslavensku poziciju, građansko srpstvo se odvaja od Jugoslavije, koja je, očito, i za Srbe bila velika greška. Svi dalji događanji usmjereni su staroj ideji ‘Samo sloga Srbina spašava’, ‘Ujedinjeni mi smo jaki’. Tu je nogomet samo medij nacionalne mobilizacije. Zato Hrvata u prvoj trećini mega serije, jednostavno, nema, a u drugom dijelu pojavljuju se u krajnje stereotipnim likovima (epizoda s groficom i njenom mamom, žandarima u pratnji, lopovima u vlaku, mistifikacija Srbina prečaina odmetnika Jove Čaruge). A nisu li upravo stereotipi uvijek bili opravdanje nacionalizma? Za razliku od prijašnjih srpskih filmskih uradaka koji su kilometre celuloidne vrpce potrošlili kako bi dokazali genocidnost Hrvata i belosvetsku zavjeru protiv srpstva, Montevido je profinjenini, lukaviji, možda zato i podliji. On gradi narativ na redukciji, prešućivanju, izbjegavanju i plete priču na odsustvu nečega, potencirajući ono čega, povijesno gledano, objektivno, nije nikad ni bilo – a to je građanska, tolerantna, kozmopolitska ‘malne liberalna Srbija’. Motivi koji to potenciraju su mnogobrojni, od lika ekscentrične slikarice Valerije Kovač, feministice sklone i lezbejskom eksperimentu, mizanscene Džokej kluba, teniskih terena tadašnje beogradske zlatne mladeži, automobil T-Ford, papa do vizualnih senzacija poput plakata Coca Cole po Terazijama ili pak u izlogu kafane Čuburska kasina kafedžije Rajka (Možeš mislit!, op.a) . Dosadašnja Montevideo produkcija je koštala za europske prilike respekabilih 8 milijuna eura, papa ne čudi njihova prisutnost i u ovom filmu.
Saga natopljena kičem
Film/serijal je vrlo raskošno produciran, pretrpan i vuzualnim i sadržajnim motivima koji oslikavaju Srbiju kao europsku i civiliziranu državu. To, dakako, savršeno odgovara interesima aktualnog političkog trenutka Srbije koja nakon amputacije Kosova pokušava etablirati svoj europski put. Zato je osnovna metafora filma put osviještenog srpstva na Zapad, daleko od tragike Crnjanskog i njegovih Seoba ili pak mirisa vojničkog znoja Solunaša. Sadržajno, sve odiše lažnim glamourom, umjetnim ‘ukrasima’, osobito u produkcijskom smislu. Po definiciji sve bespotrebno nije njišta drugo nego – kič.
Ipak, postoje i mali bljeskovi kao što je mini nastup Ćire Blaževića, koji je kad je vidio prvu inačicu teksta, bacio je scenarij, uz uvjet da će u filmu govoriti ‘kako on to zna’, dakle istinito. Zato je i logična odluka režisera da iz filmske verzije izbaci epizodni lik Ante Pandakovića, tadašnjeg izbornika jugoslavenske reprezentacije, kojeg je maestralno ‘odglumio’ stvarni legendarni izbornik Ćiro Blažević. PR genije kakav je, Ćiro je svoje izbacivanje prokomentirao iskreno: ‘Naravno da su me izbacili, kad sam Hrvat!’.
Na drugoj, naratvnoji liniji je glavni lik serijala Aleksandar Tirnanić – Tirke, stvarni lik, za nogomet talentirani momak s beogradske Čubure koji kao jedinu uspomenu na poginulog oca u Prvom svijetskom ratu čuva Karađorđevu zvezdu. Njegov mističan odnos s tom obiteljskom/nacionalnom/srpskom relikvijom bitan je motiv filma, simbol srpstva samog i redovito se pojavljuje su dramatski ključnim trenucima, u svlačionici prije derbija ili pak u trenutku kada zabija dvoj debitanski gol za novi klub, ili pak u trenutku inicijacije, kad od gradskog mangupa postaje nogometaš. Prije derbija, u opasku da ‘ide u rat’, a ne loptačko nadmetanje, tu je primjeren očinski savjet: ‘Je*ite im nanu naninu!’. Dovoljno!
Soft nacionalizam za domaću uporabu
Plošni likovi do banalnosti (uz masculine ljudske mane, svi su dobri, a sukobi između likova završavanju pomirenjem i prijateljstvom, uz izuzetak pokojeg nesimpatičnog Hrvata i lik Rade Pašića, sina Nikole), grade, u osnovi, dosadnu priču: U Kraljevini Jugoslaviji 1930. godine došlo je do rascijepa u ondašnjem nogometnom savezu, nogometaši iz Hrvatske nisu se odazvali pozivu za reprezentaciju, tako da na Svjetsko nogometno prvenstvo u Urugvaju odlaze samo srpski igrači. Sve je no rezvučeno na nevjerojatnih 27 epizora televizijskog formata! Prvih 9 nastavaka serijala bavi se sastavljanjem okrnjene jugoslavenske loptačke reprezenacije, dok narednih 9, koje upravo gledamo, opisuje putovanje na prvenstvo, a preostalih 9 samim prvenstvom. Kao u tvorbi svakog novog mita, tako je i ovdje zloupotrebljena jedna povijesna činjenica – reprezentacija Kraljevine Jugoslavije doista je nastupila u krnjem sastavu na tom međunarodnom turniru i osvojila je 4. (četvrto) mjesto, ali ne kako hrvatski od srpskih medija papagajski prepisuju – 3 mjesto. No, taj je povijesni fakat, uz imena glavnih protagonista, ujedno, i jedini. Nogomet je, dakle, samo okvir priče, dok je njena nadogradnja puna ljubavnih zapleta, nevjere, slomljenih srca, povrataka, razbuktanih strasti, sapuničastih elemenata objedinjenih na krajnje sladunjav način u maniri televizijske soap opere. Riječju, prilagođen medijski proizvod obojen soothing nacionalizmom za domaću uporabu. U načelu to i ne čudi jer mnoge europske kinematografije, odnosno televizije, osobito one na Zapadu s demokratskom tradicijom, proizvode serije i filmove natopljene nacionalnom mitomanijom koje, ukoliko su dobro upakirane, ponekad postanu i izvozni proizvod (Kruppovi, Bodenbrookovi, Heimat itd.).
Ipak, začudno je da nacija koja je ne tako davno, 1998. godine, osvojila treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj (hrvatska reprezentacija legendarnog izbornika Ćire Blaževića, inače jednom od uzgrednih protagnosta projekta Montevideo), tako olako progutala sagu o davnoj pobjedi fatntomske reprezentacije nepostojeće države. O nogometu, očito, nije riječ, premda je nogomet kao tematski okvir filmske priče vrlo lukav izbor. Naime, globaliziranom svijetu oblikovanom prema anglosaksonskom-protestantskom sustavu vrednota upravo je competition jedan od rijetkih dozvoljenih rezervata za iživljavanje nacionalnog osjećaja. Danas, o book svjedočimo u Hrvatskoj svakodnevno, od školskog odgoja, sfere politike, papa sve do kulture. Tematiziranje nacionalnog u ostalim prostorima društvenosti, prema dominirajućem, neki ga zovu neoliberalnom, ali u stvartnosti totalitarnom svjetonazoru, u najmanju ruku je – politički nekorektno. To ipak ne znači da smo osuđeni na ‘Montevideo, swamp te video!’. Zato savjet: Kad idući put, nedjeljom u 20 sati, na RTL-u krene uvodna špica ove soothing nacionalističke ‘srpske papazijanije’, prebacite na neki od drugih programa, papa makar se na njemu upravo emititira n-ta repriza kakve Vrdoljakove ili Štivičićeve tv serije.
Vidmir RAIČ
