Povodom 140. obljetnice rođenja Antuna Gustava Matoša u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića biti će u četvrtak, 13. lipnja u 20 sati promovirana knjiga “Čitanje Matoša”. Knjigu, koju je izdala Naklada Ljevak, napisala je Dubravka Oraić Tolić. Knjigu predstavljaju: Krešimir Nemec, Viktor Žmegač, Marina Protrka Štimec, Nives Tomašević i autorica.
Knjiga “Čitanja Matoša” svojevrsna je sinteza autoričinih znanja i spoznaja o jednome od najvećih hrvatskih pisaca. Podijeljena je u dva teorijsko-metodološka bloka: „stara“ i „nova“ čitanja. „Stara“ su čitanja pisana u znaku stilističke analize i strukturalne semiotike. Tu su uvršteni rani esej Matoš i avangarda, studija Matoševa proza i dvije interpretacije antologijskih tekstova: pripovijetke Camao i putopisa Oko Lobora. „Nova“ čitanja, nastala nakon 2010. godine, signiraju epistemološku mijenu u struci, papa su tekstovi pisani iz interdisciplinarne vizure na presjecištu kulturologije, antropologije i imagologije. Tako se u eseju Matoševe metropole – Matoševe provincije autorova ideologija veže uz imagologiju grada i sela te se Zagreb razotkriva kao oksimoronski imagem grada-sela s afektima „ljubav-mržnja“. U eseju Matoš i žene autorica prati Matoševe iskaze o ženama i umjetničke imaginacije žena, otkrivajući da je rani Matoš bio rodno korektniji i zaigraniji od kasnoga Matoša. Do sličnih nalaza autorica dolazi i u studiji Matoševa poetika sna. U ranoga Matoša san je često motivacija da bi se zbilja prikazala na groteskan i karikaturalan način, a u kasnoga Matoša svijet snova postaje druga, viša zbilja koja zamjenjuje realnu zbilju te je autorski subjekt imaginira u spoju simbolizma i secesijskoga znakovnog obilja. Knjigu poentira esej Matoš i nacija. Iščitavanje Matoševe multimedijske publicističke proze tu je rezultiralo političko-kulturnim modelom nacije koji je upravo danas aktualan, a novi pogled na estetske reprezentacije nacije razotkrio je znane i neznane postupke dezideologizacije velike moderne teme.
U knjizi Dubravke Oraić Tolić Čitanja Matoša susreću se dvije epohe u književnoj teoriji i znanosti o književnosti, prelijevaju se dva Matoša, rani i kasni, a kada se tomu doda bogata likovna oprema, neodoljivi Matoševi citati po rubnicama i reprezentativan izbor iz literature, dobili smo vrhunski prilog neiscrpnoj Matošiani – zlatnu knjigu čitanja jedinstvenoga i neponovljivoga A. G. M.-a, možda nikada privlačnijega nego danas nakon sto godina.
Dubravka Oraić Tolić književna je teoretičarka, sveučilišna profesorica, pjesnikinja, esejistica i prevoditeljica. Rođena je u Slavonskom Brodu 1943. Filozofiju i ruski jezik s književnošću studirala je u Zagrebu (1962–1967) i Beču (1967–1969). Magistrirala je temom Pejzaž u djelu A. G. Matoša, a doktorirala tezom Citatnost: Univerzalni tipovi i povijesni modeli. Od 1972. radi u Zavodu za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 1998. redovita je profesorica teorije književnosti, najprije na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti, a zatim na Odsjeku za istočnoslavenske jezike i književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Predavala je kao gostujuća profesorica na sveučilištima u Münchenu (1992) i Göttingenu (2007). Sudjelovala je na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu (Amsterdam, Bad Urach, Berlin, Bremen, Budimpešta, Heidelberg, Jena, Pečuh, Sankt Peterburg, Rovereto, Tallinn, Veszprém). Uređivala je s Ivom Frangešom biblioteke Kritički portreti hrvatskih slavista i Enciklopedija hrvatske književnosti, a s Krešimirom Nemecom i Viktorom Žmegačem biblioteku „L“ Zavoda za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Uredila je niz zbornika te objavila stotinjak znanstvenih radova u domaćim i stranim časopisima (Russian Literature, Neohelicon). Pokrenula je projekt i uredila dokumentarnu monografiju na hrvatskome i engleskome jeziku Hrvatsko ratno pismo 1991/92//Croatian War Writing 1991/92. Osim znanstvenim radom bavi se pisanjem poezije i eseja te prevođenjem s ruskoga jezika (Petrograd Andreja Beloga, trilogija Valentina Kataeva Trava zaborava, poeme Velimira Hlebnikova Gul’-mullina truba, Zangezi). Članica je uredništva časopisa Matice hrvatske Hrvatska revija.
Za svoj rad nagrađena je s više nagrada (Vjesnikova nagrada za knjigu Muška moderna i ženska postmoderna: Rođenje virtualne kulture 2006., Povelja Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za 2012. godinu, nagrada HAZU 2013. za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj u području književnosti za knjigu Akademsko pismo: Strategije i tehnike klasične retorike za suvremene studentice i studente).
