„Poput scene ubojstva“, rekao je Jean Cocteau opisujući spavaću sobu u kojoj se odvija njegova monodrama La voix humaine / Ljudski glas iz 1927., koju je 1958. godine uglazbio Francis Poulenc (1899. – 1963.). U sceni gotovo-pa-ubojstva vidimo neimenovanu ženu – znamo je kao Elle / Ona – koja telefonom razgovara s bivšim ljubavnikom. Čujemo samo njezinu stranu razgovora, u kojem ga preklinje, pita, podsjeća, moli, izjavljuje ljubav. Tijekom razgovora koji doživljavamo kao monolog, Ona prolazi kroz nekoliko faza, zainteresirana je za Njega, znatiželjna, ljubomorna, nostalgična, histerična. Slojevi se gule i stabilnost narušava. Njegovu stranu razgovora ne čujemo, znamo da se kod njega u pozadini čuje jazz i, najvažnije, da će se uskoro oženiti drugom.
Nemogućnost komunikacije naglašena je tehničkim problemima, odnosno problemima s telefonskom vezom. Pariške telefonske veze bile su nepouzdane u Cocteauovo doba, ali i kasnije, kada je Poulenc pisao ovo djelo. Razgovor se prekidao, potrebno je bilo nazivati više puta, razgovarati s operaterom. U suvremenom svijetu možda postoji analogija s gubitkom bežičnog signala, ili korisniku neobjašnjivim ponašanjem navodno pametnih telefona. Druga poveznica sa suvremenošću može biti zadiranje u tuđu intimu: ovdje prisluškujemo, svjedočimo – a možda ne bismo trebali – rasapu zdravog razuma ostavljene žene. Danas je prisluškivanje posvuda, neki sami nude i objavljuju svoju intimu, sve se gleda, sluša i snima i manje smo, možda, iznenađeni tuđim očajem, a jedino se jačina i raspon mogućih emocija, koje je Poulenc očito dobro poznavao i veoma detaljno prikazao glazbom, ne mijenjaju.
La voix humaine „telefonska“ je mono-opera, podnaslovljena kao tragédie lyrique. Telefoniranje je element svakodnevice za koju su se skladatelji Poulencova kruga živo zanimali, tražeći načine da u djela inkorporiraju svakodnevne elemente. Poulenc je, kao što se obično navodi, bio dijelom skupine Šestero / Les Six, no to nije bila čvrsto povezana niti dugotrajna skupina. Isprva samouki skladatelj, kasnije je učio od Koechlina, bio je inspiriran Stravinskijevim djelima i, kao mladić, u krugu „oko“ Satiea. Majstor je uglazbljivanja onoga što se smatralo „neozbiljnim“, ali i veliki liričar, usredotočen na melodije. Mnogo je pisao za glas: pjesme, primjerice na nadrealističku poeziju – pa i vlastitu – kao i operu Razgovor karmelićanki, nedugo prije La voix humaine. Od dijaloga i tematiziranja vjere – koja je za neka Poulencova djela iznimno važna – u Razgovorima karmelićanki, ovdje je ostalo samo pola razgovora i očaj umjesto vjere.
Nakon znakovitog, burnog orkestralnog početka slijedi zapravo jednosatni recitativ, no recitativ promjenljivih ugođaja, širokog raspona, s glasnim i nježnim dijelovima, povikom i mrmljanjem te povremenom melodijom. Recitativ je često bez pratnje, secco, katkad prekidan kratkim upadima orkestra, paničnim, naglašujućim, a ponekad kao da se orkestar i glas međusobno podržavaju u anksioznosti, ili pomirenosti sa sudbinom. Poulenc je vrlo pomno glazbeno iscrtao Njezine pomake u emocijama, ranjivost i spuštanje prema očaju, uz raskošnu instrumentaciju, te djelo zato osvaja publiku, ali samo uz vrhunsku interpretkinju koja će moći zadržati slušateljevu pažnju i predstaviti sve predviđene detalje. La voix humaine je 1959. godine, u Nacionalnom kazalištu Opéra-Comique i pod ravnanjem Georgesa Prêtrea, praizvela Denise Duval, koju je Poulenc navodio kao su-kreatoricu djela, a ono pak ostaje izazovom pjevačicama diljem svijeta.
Dina Puhovski
Ivana Srbljan diplomirala je na Odsjeku za kompoziciju i glazbenu teoriju, a trenutačno je apsolventica solo pjevanja u klasi Vlatke Oršanić na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Najveći uspjeh donijela joj je uloga Carmen u istoimenoj Bizetovoj operi za koju je primila i Rektorovu nagradu. Prije toga, sa Simfonijskim orkestrom i Zborom Muzičke akademije izvela je Mahlerove Pjesme na stihove Friedricha Rückerta, a solističke uloge imala je u oratoriju Ivan Grozni Sergeja Prokofjeva, Čarobnoj fruli W. A. Mozarta i Stabat Materu Karola Szymanowskog. Dobitnica je prve nagrade na Međunarodnom festivalu solo pjevača Bruna Špiler u Herceg-Novom 2012. Dobitnica je stipendija za ljetnu školu u Semmeringu, 21. Međunarodnu ljetnu akademiju Prag-Beč-Budimpešta te za ljetnu opernu radionicu u Beeskowu (Berlin) na kojoj je osvojila Grand Prix. Usavršavala se kod uglednih pjevača i vokalnih pedagoga (Peter Maus, Anton Scharinger, Giorgio Surian, Snežana Nena Brzaković, John Blakely, Walter Moore, Vlatka Oršanić, i dr.). Od brojnih profesionalnih nastupa izdvaja se solistički nastup u Majstorskom ciklusu 2012./2013. Simfonijskog orkestra HRT-a, te nastup sa Zagrebačkom filharmonijom na 27. Muzičkom biennalu u Zagrebu, također i koncert u sezoni 2012. /2013. Cantus Ansambla, recital u sklopu 37. Osorskih glazbenih večeri u suradnji s pijanistom Ivanom Violićem, zatim recitali i vrlo uspješne suradnje s pijanistom Karlom Hubakom i harfisticom Ivanom Biliško, te nastupi na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu. Zajedno sa zborom i orkestrom Orfelin iz Novog Sada sudjeluje u projektima pod vodstvom Tamare Petijević. Debitirala je u HNK u Osijeku 2013. ulogom Fenene u Verdijevoj operi Nabucco. Nastupala je u dramskim predstavama Mećava (Gavella), Romeo i Julija 68′ (Kazalište Ulysses). Snimila je glazbu za film Kenjac Antonija Nuića i predstavu Kaligula Tomaža Pandura. Od 1998. vodi Katedralni zbor crkve Svetog Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu.
