Žena bez tijela drugi je dio Posmrtne trilogije Mate Matišića. Tri različita komada o umirovljenim braniteljima Domovinskog rata povezana su istim tragičnim svršetkom: samoubojstvom protagonista. Znalo se, čulo, govorilo i pisalo o tome. U povode i razloge toga tužnoga čina nije se moglo, znalo pa stoga ni htjelo niti pokušavalo ulaziti. Broj je samoubojica iz godine u godinu rastao. Za takvu krajnje osobnu, tragičnu odluku teško je bilo i ostalo pronaći uvjerljivo objašnjenje. Društveno- političke konotacije nametale su se neuvjerljive i neizbježno neugodne u svođenju pod zajednički nazivnik. Nelagoda pomiješana s osjećajem odgovornosti, pa i krivnje, povećavala se progresivno usporedno s ratnim uspjesima što su se danomice približavali konačnoj pobjedonosnoj obrani naše slobode i neovisnosti.
U pamćenju smo zastali na neodređenoj brojci od tisuću šesto do tisuću sedamsto samoubojstava, objašnjenih općom, zajedničkom dijagnozom PTSP oboljenja, nekoj vrsti “španjolske gripe” iz vremena Prvoga svjetskog rata. A u pitanju je bez odgovora ostala krajnje osobna, intimna varijanta duševno ranjenih ljudi koji su se dragovoljno, svojom odlukom našli udruženi u obrani domovine, svjesni i spremni da za nju poginu. Kod nemaloga broja preživjelih užasi rata ostavili su traumatična, za neke doživotna tjelesna oštećenja s teškim psihičkim posljedicama, a s odmicanjem vremena, postupno, u sve većem broju duševno prisebnih samoubojica.
U Ženi bez tijela dvoje je protagonista: silovana žena i branitelj koji je, iako osobno nedužan, u tom činu bio pasivan sudionik. Iznimna je vrijednost teksta što se taj katolički odgojeni branitelj ne uspijeva osloboditi osjećaja krivnje od strahota rata u kojima je sudjelovao. Što ne uspijeva intimno shvatiti ni sebi objasniti kako je zajedno sa svojim ratnim drugovima bio u stanju vršiti takva zlodjela.
“Ta žena nije bila ništa kriva…” – kaže majci. – “A ja, mama, nisam ništa napravio da ih zaustavim… Ništa… Sve što ste me ti i tata učili, sve je to u tom trenutku postalo jedno veliko – ništa…”
Strogo katolički odgojen išao se ispovijediti. Od dvojice svećenika ni jedan mu za počinjeni grijeh nije mogao dati oprost. Treći mu ga je dao, ali on u taj oprost ne vjeruje.
Na kraju komada, u suštini, izvan i iznad političkih implikacija, otvorenim ostaje pitanje intimne krivnje za zlodjela počinjena u ratu.
Božidar Violić
