Priča je zaista lijepa i priča je velika, ali…u Hrvatskoj uvijek ima ali. Finale najstarijeg momčadskog natjecanja u tenisu prvi je puta na rasporedu u Hrvatskoj. Kada je u Zadru pobijeđena Francuska, nakon 11 godina hrvatski teniski mušketiri dobili su priliku boriti se za čuvenu „Salataru“ pred svojom publikom. Namjerno ne pišem navijačima jer navijača je bilo malo. Problem podjele ulaznica prema podobnosti u najveću je dvoranu u Hrvatskoj doveo malo istinskih navijača. Nažalost oko dvije tisuće Argentinaca vrlo je često uspješno nadglasalo višestruko brojnije domaćine.
Znalo se da će Zagreb dobiti organizaciju spektakla, iako sada žalim i uvjeren sam da nisam jedini što se finale nije igralo u Splitu čija bi Spaladium Arena bila sjajan dom krune teniske sezone. Milan Bandić poželio je finale i osigurao ga je..Pomaknuvši unaprijed planirano skupo međunarodno gostovanje, ali koga briga. Jedini gradonačelnik metropole voli sport, ali sve se slabije uspijeva koncentrirati na njegovo praćenje (uhvaćen je kako spava tijekom susreta parova). Ruku na srce glavni grad i zaslužio je dobiti ovakvu priliku. Na žalost nije to znao iskoristiti.
Argentinski teniski savez osigurao je 2000 ulaznica za prave navijače svoje reprezentacije. Bubnjevi, trube, ples i pjesma orili su se Zagrebom od ponedjeljka kada ih je većina stigla u prijestolnicu. Brojčano bitno inferiorniji Argentinci su stvarali dobru i pozitivnu atmosferu u Areni.
Kao po nepisanom pravilu kada su veliki sportski događaji u pitanju u Hrvatskoj to nije situacija rezervirana za istinske poznavatelje i ljubitelje sporta. I ovoga puta Arena je bila nalik modnoj pisti za prešetavanje toaleta mladih i nešto manje mladih u pravilu samozvanih dama i muškaraca koji odgovaraju opisu sponzora ili profesionalnih domjenkaša. Najviše posla imali su dečki iz cateringa jer većinu posjetitelja tenis kao tenis nikada nije niti zanimao.
No, svi su znali da je bilo jako važno biti viđen u Areni, teniska pravila i teniska igra kao takva većini gore opisanih nije niti bila interesantna.
Hrvatski teniski savez od trena kada mu je na čelo došao Franjo Luković prestao se brinuti o tenisu i teniskoj publici a brigu je usmjerio je na skupljanje na jednom mjestu sponzora i predstavnika samozvane elite. Šteta je nemjerljiva. Ova generacija tenisača zaista je fantastična. I sa ljudske i sa teniske strane ovi igrači su velikani.
Povratnik nakon četiri godine Ivo Karlović odgovorio je na poziv izbornika Željka Krajana i vratio se „pod zastavu“. Protiv Juana Martina Del Potra nije mogao više od seta, a već od ulaska u susret vidjelo se da ga je tresla velika trema od samof ulaska u meč. Za razliku od Karlovića Marin Čilić morao je pobijediti Federica Delbonisa. Kada se nešto mora jasno je svima da to u pravilu nije lako. Nakon dva seta koja je bez većih problema osvojio šesti igrač svijeta Delbonis je protivno pravilima i praksi uzeo deset minuta pauze i tako iz ritma izbacio igrača iz Međugorja.
Treći i četvrti set otišao je lakoćom na stranu Argentinca, a onda je izbornik Krajan povukao isti potez i poveo Marina u kupaonicu na osvježenje. I to je bio potez koji je donio prvi poen Hrvatskoj. U petome setu Marin je ponovio igru iz prva dva i opravdao očekivanja.
Iako je nakon prvoga dana rezultat bio očekivanih 1:1 pobjedu na tribinama odnijela je Argentina iako je show pokušao i na trenutke uspio ukrasti Diego Armando Maradona.
Skupina grlatih Međugoraca bila je još glasnija i uigranija u subotu kada su izbornici Krajan i Orsanic povukli očekivane poteze pa su za Hrvatsku zaigrali kumovi Ivan Dodig i Marin Čilić dok je najboljem Argentincu u parovima Leonardu Mayeru društvo pravio Del Potro.
Ivan i Marin još su jednom pokazali koliko se savršeno poznaju. Odigrali su sjajan meč parova. Nakon prva dva tie-breaka u trećem su setu uspjeli ostvariti i sačuvati break prednosti i bez prevelikih problema stići do prednosti od 2:1.
Izgledalo je tijekom cijelog meča da Međugorci igraju čitavoga života zajedno. Međusobno savršeno poznavanje i ovoga je puta bilo od presudne važnosti.
Što se tenisa tiče sve je bilo prema očekivanjima i sa time možemo i moramo biti zadovoljni. Domaći navijači opet su podbacili, a igrači ih pozivaju i mole da dođu na posljednji dan finala. I onda će netko reći da je Hrvatska sportska zemlja.
Niti je tu bilo navijanja niti pjesme, ali je zato bilo zabave uživo od koje uši još uvijek krvare. Onaj tko misli da je show i zabava arlaukanje kojim se recimo vrijeđa visina Ive Karlovića taj se gadno prevario. Nikoga u Areni, koja onako usput nije bila puna niti u petak niti u subotu, unatoč priči o rasprodanom kapacitetu, nije moglo motivirati urlikanje “zabavljača”.
Gledano iz teniskog kuta ovo je istinski sportski i teniski spektakl do danas ne doživljen u Hrvatskoj, a u organizacijskom smislu ovo nije bilo čak niit u rangu seoske parade pijanstva i kiča. Razlog je lako pronaći…da su do ulaznica mogli i smjeli doći istinski ljubitelji i poznavatelji tenisa cijeli bi spektakl dobio dodatnu lijepu dimenziju i zvučnu kulisu kakvu zaslužuje. Ovako siguran sam u dvorani se našao priličan broj onih koji ne znaju niti nazive osnovnih udraca u bijelom sportu.
Marin Čilić igra kao preporođen, no statistika protiv Del Potra nije na njegovoj strani. Osam poraza i samo dvije pobjede od kojih je posljednja bila 2012 godine zabrinjavaju. Tri se godine nisu sastajali a obojca su u izvrsnoj formi jer od posljednjih deset mečeva imaju osam pobjeda i dva poraza. Spektakl u kojemu će odlučivati nijanse morao bi biti dovoljan mamac za gledatelje i ne bi trebali MOLITI gledatelje da dođu, ali nažalost i da dođu na poziv ti istinski teniski navijači ne bi mogli ući jer su ulaznice odavno podijeljene ili dodijeljene onima koji predstavljaju neke sponzore ili donatore ili su na neki drugi način dragi Hrvatskom teniskom savezu.
I za kraj, ova bi lijepa teniska priča dobila zasluženi teniski kraj iz bajke kada bi zagrebački dečko Ivo Karlović donio treći bod i drugu “Salataru”. “Doktor” je toliko toga u životu prošao, pregrmio i pobijedio da je zaslužio nakon 17 godina u reprezentaciji ostvariti nešto najbitnije za svakoga tko se bavi bijelim sportom. Ja osobno obožavam sretne završetke, a vjerujem i Vi. Vrijeme je za malo prave sportske radosti.
IVAN MILATIĆ
